Čitanja: Post 15,5-12.17-18; Ps 27,1.7-9.13-14; Fil 3,17 – 4,1; Lk 9,28b-36

Braćo i sestre,  našu umjetnu noćnu rasvjetu, koja nam priječi gledati noćno zvjezdano nebo u punom „sjaju“, znanstvenici često nazivaju svjetlosno onečišćenje. Zamislimo samo kako je  divno to zvjezdano nebo u suhoj pustinji, za vedre noći, daleko od svake umjetne rasvjete. Zvijezda do zvijezde, tako da jedva vidimo tamne dijelove neba. Slušajući riječi današnjeg odlomka iz knjige Postanka, u tom i takvom okruženju možemo samo zamisliti Abrahama kad mu Bog govori: „Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti. Toliko će biti tvoje potomstvo.“ Židovi danas s ponosom čitaju ove retke. Bog je dao da od Abrahama potekne brojan židovski narod. Za Abrahama je to bilo najbolje obećanje koje je mogao dobiti. Brojno potomstvo! Velik narod!

S druge strane, danas vidimo tugu tolikih bračnih parova koji ne  mogu imati djece, gledamo na tragične slučajeve prerano umrlih i poginulih, koji nisu imali prilike stvoriti obitelj i odgajati djecu. Istina, možemo reći da su djeca ovdje na zemlji apsolutno najveće bogatstvo, da su važnija i od sve većeg životnog standarda i bilo čega što bi čovjek mogao poželjeti. Međutim, i oni koji imaju djecu dobro znaju da djeca odrastaju i – odlaze. Pa se onda stvarno možemo upitati – čemu sav naš ljudski napor, naša ljudska muka? Što će ostati iza nas? Netko će reći da su iza Šenoe i Matoša ostala njihova djela, iza Strossmayera da su ostali: Akademija, Sveučilište i đakovačka katedrala… A što ostaje iza nas, običnih i svakodnevnih ljudi? Ostaje možda velik granitni spomenik na groblju, (toliko velik koliko imadnemo novaca ili dozvolu da ga podignemo), a koji će možda za manje od pedesetak godina netko bezočno porušiti…?

Međutim, za one koji vjeruju, a i mi se brojimo među njih, ima nešto trajno, nešto neuništivo, nešto što ostaje uz nas kroza svu vječnost, nešto po čemu smo vječni i bogoliki. To su dobra djela učinjena iz ljubavi. Za one koji vjeruju, ne mogu ostati nenaplaćene tolike besane noći koje je npr. svaka majka probdjela uz svoje dijete, ne može se uništiti naša odlika da smo uvijek iznova praštali, da smo nastojali činiti dobro, da smo se klonili zla, koliko smo mogli, da smo se pokajali za svoje ludosti i za svoje grijehe, da smo se nadahnjivali Isusovim evanđeljem i jačali njegovom milošću.

Bilo je još puno, a i danas vjerujemo da ima još velikih  ljudi poput Šenoe i Matoša i Strossmayera. Ali, jednako su veliki u Božjim očima svi oni koji su u jednostavnosti srca činili ono što im je bilo činiti, a sve su to činili i čine predano, s ljubavlju i oduševljenjem. To je ono bogatstvo, ono potomstvo kojim ćemo se – po Božjoj dobroti – radovati zajedno s Abrahamom. Zvuči vam možda utopijski? Ili možda drugima zvuči prepobožno? Međutim, pitamo se: što bi tomu trebalo biti  alternativa? Zar smrt i zaborav? To naravno ne! Jer Isus nam, evo, i danas nudi evanđelje – nudi nam radosnu vijest. Amen.

Prema: dr. sc. Zvonko Pažin

Profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu 3