Uvodne misli: Braćo i sestre, današnji blagdan Isusova krštenja na Jordanu poziv je i nama na razmišljanje o našem krštenju! Poziva nas da se upitamo: Što smo to zapravo mi primili u sakramentu krštenja? Jesmo li primili ponovno rođenje iz vode i Duha Svetoga ili mislimo da se ponovo rađamo zbog nekog drugog – možda ovozemaljskog dobitka? Kajući se za svoje grijehe, zamolimo Gospodina da nam Duh Sveti podari novi – Božji život, život novoga stvorenja! Ispovijedam se…!

Homilija:

Sv. Luka Evanđelist, u evanđelju koje se čita na današnji blagdan Krštenja Gospodinova, spominje najprije svetog Ivana Krstitelja kao onoga koji je skromno i ponizno objasnio narodu koji se pitao nije li on  Mesija, da on ljude krsti samo vodom, ali će doći onaj koji će ih krstiti Duhom Svetim. Dodao je da on Mesiji nije dostojan ni remenje na obući odriješiti. Nadalje, nastavlja sv. Luka, kad se sav narod krstio, krstio se i Isus, a dok se molio rastvorila su se nebesa, Duh Sveti je sišao na njega u obliku goluba, a s neba se zaorio glas: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!

Braćo i sestre, valja nam se danas učiti od   skromnosti Ivana Krstitelja  i njegove pobožnosti, a još više u Božjoj objavi tražiti svakodnevno nadahnuće u razumijevanju otajstva Presvetog Trojstva i milosti sakramenta krsta. To je posebno važno u ovim vremenima kada smo u opasnosti zaboraviti značenje i blagoslovljene vode i milosti koja iz nje proistječe.

Evo, ovom nedjeljom Krštenja Gospodinova u kojoj po novijem načinu razumijevanja liturgijske godine završava ciklus božićnog vremena, a već s ponedjeljkom započinje vrijeme kroz godinu, zamolimo Gospodina da svetošću misli i marljivošću duha i tijela zaključimo božićno vrijeme, ali isto tako da svakodnevno radimo na svojoj duhovnosti i pobožnosti i u vrijeme kroz cijelu godinu!

U Poslanici Titu, veli sv. Pavao, da se pojavila Božja milost koja nas je odgojila „da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu“. Pitamo se možda: Kako to Pavao stavlja zajedno razum i pobožnost? Znamo kako su u Francuskoj  revoluciji stavili razum kao suprotnost vjeri i pobožnosti. A u vremenu jednoumlja (toga se još dobro sjećamo mnogi od nas!) govorili su da razum i znanost pobijaju vjersku zatucanost. A evo, sv. Pavao, koji je završio najbolje grčke i židovske škole svoga vremena, potiče kršćane da žive razumno i pobožno.

Za kršćane su razum i vjera pomirljivi, odnosno oni na dva načina izriču istu stvarnost. Evo, razumno je  da čovjek poštuje drugoga čovjeka, da prašta tuđe pogreške (jer tko je to bez grijeha?), razumno je da čovjek poštuje starije, da poštuje tuđe vlasništvo, da ne daje lažna svjedočanstva, razumno je da poštuje svoj i tuđi brak, da štiti malene i nezaštićene. Razum nam veli da neće biti dobro prepustiti se strastima, odnosno ovisnostima o kocki, o alkoholu ili opojnim sredstvima. Razum nam veli da čovjek nikada neće biti do kraja zadovoljan ako žudi samo za bogatstvom ili slavom, pogotovo ako to čini gazeći druge ljude.

Ne piše li to isto i  u Deset zapovijedi? Mi kršćani vjerujemo da je sve to od Boga: i čovjekov razum kao i njegova savjest. Bog je duboko u nas usadio osjećaj za dobro. Svatko od nas – samo ako hoće! – dobro zna što mu je činiti. U svemu tome kršćani idu još jedan korak dalje. Iako svatko od nas ima svoju savjest, vjerujemo da Bog čovjeku još progovara po Isusu Kristu, po riječima koje su zapisane u Bibliji. Pa onda, gledajući Isusa Krista, vidimo da ima smisla trpjeti za istinu i pravdu, vidimo i vjerujemo da iznad ove stvarnosti stoji vječnost gdje više neće biti „ni boli ni jauka“, gdje više neće biti smrti. Živjeti pobožno znači vjerovati da je iznad nas ne samo Bog Stvoritelj, nego i Bog koji je dao zakone prirode, ali i moralne zakone, Bog koji nam daje vječni život. To je temelj naše kršćanske vjere i nade. I što bi onda bila alternativa životu bez Boga? Zar zakoni i norme koje donosi čovjek (a znamo kakve su sve zakone ljudi u prošlosti donosili, pa i danas kakve zakone donose)? Zar je trka za bogatstvom, slavom ili vlašću alternativa životu bez Boga? Mi znamo da je čovjeku jedino jamstvo mira i radosti živjeti razumno i pobožno  već u ovome svijetu, a pogotovo onda i jamstvo za vječnost. I zato   Isus veli: „Tko ima uši, neka čuje“.

 Neka čuje da je voda dar života! A voda ne donosi ploda ako nije od Boga posvećena. Bog u knjizi Postanka zapravo odvaja vode od zemlje i postavlja ih unutar određenih granica (mora i rijeka)! Neka čuje da je voda Ivanova krštenja voda koja simbolički upućuje na unutarnju promjenu – na potrebu za obraćenjem. Na  krsnom putu kršćanin se kroz krsne vode ne samo čisti od zla nego je uronjen u Kristovo vazmeno otajstvo. Ovaj dar podrazumijeva putovanje do punine Kristove zrelosti. I konačno, kada četvrto evanđelje skreće našu pozornost, dok ga čitamo, na otvoreni bok Krista, iz kojega teku krv i voda, on se prisjeća kako dar Duha Svetoga (vode), koji predoznačava novo stvorenje, izvire iz njegove žrtve ljubavi (krvi). Upravo se iz tog razmišljanja rađa nada koja odražava i osvjetljava put nas vjernika i u ovozemaljskoj povijesti. Zamolimo, stoga, Gospodina neka ovo čekanje u nadi osvjetljava i naš put na ovoj zemlji i tim putem u Bogu dovede nas u vječnost! Amen.

Prema: dr. sc. Zvonko Pažin

Profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu 3