Braćo i sestre, dok slušamo riječi današnjeg evanđelja, u svom razmišljanju i problematici koja se pred nas iznosi u evanđelju, možemo istu problematiku zapaziti i u pojedinim medijima koji nam žele naturiti mišljenje kako u današnje vrijeme sinovi i kćeri poznatih glumaca ili pjevača moraju biti glumci ili pjevači ili barem neke glamurozne osobe. I onda – što je zapravo neshvatljivo! – nekome se kao posebna kvaliteta navodi da je urbani dečko ili urbana cura, za razliku od drugih koji su prema njihovom mišljenju, kako oni kažu:seljačine. Danas ispada jako  važno odakle si, koja ti je društvena pozadina, u kojem ministarstvu ili u kojoj vladajućoj stranci možda sjedi netko tvoj – ujak, stric, rođak, predsjednik, tajnik… A ako toga nemaš, jako ćeš se teško probijati na društvenoj ljestvici. A evo, ipak, povijest nam pokazuje nešto drugo. Jedan Nikola Tesla je rođen u malenom selu, a školovao se, zamislite, u svojoj domovini – u Hrvatskoj, kasnije u Austriji, a ne na Oxfordu. Einstein je postao genij, a  ponavljao je kažu razred. A.G. Matoš je imao nedovoljnu ocjenu iz hrvatskog jezika, a bio je veliki književnik…I tako bismo mogli redom nabrajati još mnoge velikane…  Ni Isus nije, evo, bolje prošao. U evanđelju sv Ivana čitamo: „Židovi nato mrmljahu protiv njega što je rekao: ‘Ja sam kruh koji je sišao s neba.’ Govorahu: ‘Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: Sišao sam s neba?’“ Njegovi su protivnici bili uvjereni da Isus ne može biti pravi prorok – pogotovo ne Mesija – jednostavno zato što im je bio previše običan. Poznavali su ga od djetinjstva i znali su njegovu obitelj. Običan dečko iz Nazareta, pa se sad nešto pravi važan… Rekli bi kajkavci „Kaj god!“  A upravo je tako. Predrasude nam svakodnevno zamućuju pogled. U novinama prvo pogledamo tko je nešto rekao, a nakon toga površno pročitamo ono što je rekao. Ako nešto kaže taj-i-taj, onda odmah znamo da to nema posebnu vrijednost ili da je to zlonamjerno rečeno,  ili je rečeno ili učinjeno s nekom prikrivenom namjerom. S druge strane, ako nešto rekne ili učini netko tko je važan u našim očima, to je uvijek i dobro i ispravno. I tako zamućujemo svoj pogled, zatiskujemo uši i zatvaramo svoje srce za tolike dobre riječi i geste običnih, neznatni ljudi ili onih iz nekog drugog tabora. Ne vidimo i ne cijenimo dobru volju, dobronamjernu riječ i pogled pun razumijevanja i ljubavi onih s kojima živimo. Važnije nam je mišljenje naše ekipe, našeg klana ili naše stranke.  Kao da nema proroka i danas – i među nama? Ima dobrih i dobronamjernih ljudi. Potrebno je samo spustiti pogled s nekih umišljenih veličina malo na niže. Ono što je obično i što izgleda kao stara priča, možda je to upravo ono što nam treba: na primjer pouzdanje u Boga i molitva, o čemu nam je govorila i poučavala nas naša baka. Sve smo to čuli, sve to znamo još s vjeronauka, sve to može izgledati kao stara priča, pa ipak to može promijeniti naš život. Veličina je u jednostavnosti, kako veli Sveto Pismo: „Bog se oholima protivi, a poniznima daje svoju milost“. I zato ga molimo da i nama danas dadne tu milost. To je star i  drevan je   put, al je siguran. Amen.    

Prema: dr. sc. prof. Zvonko Pažin