ČIJA JE SLIKA AMOS, A ČIJA AMASJA?

Am 7,12-15;  Ps. 85, 9ab-14;  Ef 1, 3-14;  prije evanđelja: Ef 1,17-18; Mk 6,7-13;

Uvod i pokajnički čin:

Bog nam izravno progovara u svojoj riječi koju, između ostaloga, redovito slušamo u svakoj sv. misi. Međutim, Bog nam progovara i u bezbroj drugih životnih prigoda – preko onoga što nam se događa, a i preko drugih ljudi. Danas, evo, na poseban način želimo pažljivo i plodonosno slušati i prihvatiti Božju Riječ. A da bismo to u ovoj svečanoj sv. misi mogli što bolje prihvatiti, pripremimo svoja srca kajanjem za sve grijehe i propuste, molimo Božje milosrđe i oproštenje i oprostimo jedni drugima! Ispovijedam se…!

H o m i l i j a

Pripovijeda se kako je jedan mladi otac sa zabrinutošću mjerio ognjicu – temperaturu svome bolesnom djetetu. I kad je na toplomjeru vidio da je temperatura stvarno previsoka, da bi riješio problem – razbio je toplomjer. Naravno, s tim nije riješio problem, kao što ni ptica noj, prema onoj poslovici, ne rješava svoj problem zbog progonitelja kada zabije glavu u pijesak. Koliko god nam izgledali oba ova postupka smiješni i nerazumni, izgleda da se ljudi uporno tako ponašaju: ne žele se suočiti s pravim problemom i pravim izazovima. A jedan takav sličan slučaj čuli smo u današnjem prvom čitanju iz knjige proroka Amosa (7,12-15).

Odlazi vidioče!

Nakon smrti kralja Salomona  židovsko se kraljevstvo podijelilo na južno, nazvano judejsko i sjeverno, nazvano izraelsko. Amos, pastir iz južnog kraljevstva, po Božjem poslanju odlazi na sjever prorokovati u svetište zvano Betel. Prorokovao je protiv svih velikaša i jednog i drugog kraljevstva, jer su činili bezakonje i to tako da su tlačili siromahe, nemoralno živjeli i trčali za drugim bogovima. Prenoseći se na situaciju današnjeg društva, pa i na naš narod, rekli bismo: do dana današnjega malo se toga promijenilo! I tako je Amos prorokovao i u Betelu protiv kralja Jeroboama i svećenika Amasje koji ga je pokrivao. I zato Amos postaje neugodan, kao što će možda i moja gornja usporedba sa današnjim svijetom nekome biti neugodna! I onda kada u svetištu govori protiv kralja, obraća mu se svećenik Amasja podsjećajući ga da je on stranac, južnjak, pa ako baš hoće prorokovati, neka to čini u svome kraljevstvu, a ne da govori protiv kralja u svetištu koje kralj uzdržava i pred svećenicima koje kralj plaća. Čuli smo kako Amasja govori Amosu: „Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj! Ali u Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram.“ Jer, evo, i kralj Jeroboam, kao većina svjetskih vladara, jako voli udvorice!

Primjećujemo, dakle, kako se svećenik Amasja postavlja. Za njega nije bitno što Amos govori. Nije mu važno koliko je to istinito. Po njegovu mišljenju Amos treba otići zato što je stranac i zato što nije kralju po volji. Amasja, dakle, čuva kraljev ugled i njegovo svetište. Najvažnije mu je da kralj bude zadovoljan, a za ono što se događa nije ga briga. To što zemlja ide u propast, to što se čini zlo, to što se cijelom kraljevstvu sprema propast i izgnanstvo, svećenik ne haje. Zato, poput onog primjera o razbijenom toplomjeru, nalazi rješenje – tjera Amosa iz svetišta!

Nisam prorok ni proročki sin

Amos je svoje rekao i svoje učinio. I može se sada povući. Međutim, oni koji ga ne slušaju, ne slušaju Božjih riječi, jer je to bila Božja opomena. Koji ga, dakle, ne slušaju, čine to na vlastitu štetu. To sada ne vrijedi samo za kralja, nego i za svećenika Amasju. Umjesto da služi Bogu, stavio se na službu bezbožnom i nepravednom kralju. Zato se na koncu Amos obraća svećeniku Amasji teškim riječima: „Nisam bio prorok ni proročki sin“ – odgovara Amos Amasji – „bio sam stočar i gajio sam divlje smokve; ali me Jahve uze od stada i reče mi: „Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu.“ „Sada čuj riječ Jahvinu! Ti veliš: Ne prorokuj protiv Izraela, ne proriči protiv doma Izakova.  Zato ovako govori Gospodin: Tvoja će žena bludničiti po gradu, sinovi tvoji i kćeri od mača će pasti. Tvoja će se zemlja užetom razdijeliti, a ti ćeš umrijeti na nečistu tlu i Izrael će otići u izgnanstvo iz svoje zemlje.“

Ne treba naglašavati da je Izrael ustrajao u svojoj nepravdi i da ga je zadesilo upravo ono što je Amos prorokovao. Nisu htjeli u tome običnom pastiru prepoznati Božjeg glasnika i Božji glas. I ni kasnije to nisu učinili na svoju propast!

Amasja – naša slika

Braći sestre, nije se lako suočiti sa stvarnošću, pogotovo kad ona i nije baš sjajna. Međutim, duboko u sebi, barem u nekim trenucima, postane nam jasno što smo i kakvi smo, koje su nam dobre strane, a koje su naše slabosti. Barem u pojedinim trenucima bude nam savršeno jasno gdje smo, koliko i u čemu smo griješili. I onda nam se budi savjest. Naravno, za nekoga to bude trenutak odluke, trenutak obraćenja. Međutim, ponajčešće i mi razbijemo taj toplomjer kad izmjeri visoku temperaturu ili zabijemo glavu u pijesak da ne vidimo svoga progonitelja!

Ima tu, međutim, nešto što nam osobito smeta, a to je  kada nam drugi ukažu na naše slabosti ili grijeh. To da sami sebi priznamo, to još nekako ide. Al da to bude netko drugi, to gotovo da ne možemo podnijeti, ma tko bio taj drugi. I što mi onda činimo? Činimo isto što i svećenik Amasja koji je zamjerio Amosu što se usudio iz jednog kraljevstva propovijedati u drugom kraljevstvu i to u ekskluzivnom kraljevskom svetištu. Tako i mi pokušavamo omalovažiti toga koji nam govori. Onda redovito kažemo da taj što nam govori nije ništa bolji, da je grešnik, da je licemjer i sve ono što nam već padne na um. I uopće ne usmjeravamo svoju pozornost na ono što nam čovjek govori, nego na to tko nam to govori. I budući da nam je neugodno to što čovjek govori, okomljujemo se na njega pokušavajući omalovažiti ono što on govori i čini, pokušavamo omalovažiti njegovu osobu.

Prisjetimo se, dakle, da u ovoj zgodi koju smo čuli uopće nije riječ o Amosu. On je bio pastir. Nije bio prorok profesionalac, niti ga je to zanimalo. No, kad ga je Bog pozvao, otišao je i prorokovao. Za Amasju i Jeroboama trebalo je biti svejedno kakav je čovjek bio taj Amos. Da su imali poniznosti i mudrosti, saslušali bi ga i pokušali uvažiti ono što je bilo mudro i što je bila Božja poruka. No, oni su štitili svoj način života, potjerali Amosa, misleći da su time riješili problem. Amos je, istina, otišao, ali je problem ostao i propast ih je sustigla. Konačno, nisu li i Isusa mnogi odbacili govoreći da on i ne može biti nekakav prorok jer je običan drvodjeljin sin, ne iz svećeničkog ili farizejskog roda, nego iz prezrene Galileje, o čemu smo slušali u nedjelju.

I mi često činimo tako. Ako se dogodi da nam i vlastito dijete skrene pozornost da smo recimo nedosljedni, da lažemo, da ne pazimo na svoje riječi, na svoje zdravlje, da se opijamo i drugim porocima pribjegavamo, da ne poštujemo Boga ni bližnjega, mi se okomimo na vlastito dijete ili onoga tko nam ukazuje na naše slabosti. Postavljamo često pitanje kako se samo oni usuđuju s nama razgovarati na tu temu. Koji put nam i neki prijatelj dobronamjerno skrene pozornost na neke naše loše postupke, a mi se okomimo na njega kako to nije njegova stvar. A konačno, dogodi se koji puta da nam i naši „neprijatelji“, ljudi za koje smatramo da nam baš i ne misle dobro, stresu istinu u lice. A mi ne želimo tu istinu prihvatiti, jer dolazi od onih koji nam ne žele dobro. I ukratko: razbijamo toplomjer i stavljamo glavu u pijesak. Na svoju propast.

A pogledajmo ljude velikane. Uvijek se na njih rado vraćamo. Petar je priznao svoje zatajivanje. Pavao je ponizno govorio kako nije dostojan zvati se apostolom, jer je progonio Crkvu Božju. Petar je ponizno prihvatio kad mu se ono u lice Pavao usprotivio, kad se on, Petar, pravio da obdržava židovske propise o jelu, tj. kad je bio prijetvoran. I na koncu, braćo i sestre, nemojmo se varati. Bog nas redovito i uporno opominje: i preko dostojnih i preko nedostojnih ljudi. I preko dobrih svećenika i preko onih za koje mislimo da to i nisu. I preko malene djece i preko mudrih ljudi. I preko onih koji su vrijedni našeg poštovanja i preko onih za koje mislimo da nisu čestiti. Jer, kad bi Bog prigovarao samo preko besprijekornih i bezgrešnih, onda nam ne bi govorio ni preko jednog čovjeka. Ali, upravo to. Onaj koji je otvoren Duhu Božjem, uvijek će čuti Božju opomenu i uvijek će se pitati što on sam može i treba učiniti, a ne što bi drugi trebao činiti. Baš kao što će mudar vladar pažljivo saslušati svako izvješće i svaki savjet, da bi odlučio što mu je činiti, tako i mi, uz pomoć Bože riječi i Božje milosti, želimo uvijek vrednovati ono na što nas život opominje, da bismo se uvijek usmjeravali prema dobru, baš kao što nas na jednom mjestu sv. Pavao opominje: „Duha ne trnite, proroštva ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!“ (1 Sol 5,19-22).

Amen.