Prema: don Anto Stojić

Riječ Božja razotkriva nevjeru u Izraelu. Najčešće se to događalo po prorocima koje je Bog slao „narodu odmetničkom“, buntovnom, neposlušnom i „okorjela srca“. Nevjera naroda očitovala se u odbijanju Božje riječi, povratku idolima, u savezima s poganskim narodima, u svođenju bogoslužja na puku formalnost, u nacionalističkim poimanjima Mesije i njegova poslanja, u odbijanju Božjih znakova i inicijativa te u progonu proroka sve do Krista, koji će se prije svoje muke javno potužiti: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke… Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju, kao što kvočka okuplja piliće, i ne htjedoste“ (Mt 23,37).

U Nazaretu su ga evo također odbili. Tu se Isus našao među svojim mještanima, gdje su ga svi godinama poznavali kao jednog od mnogih dječaka i mladića. Sada je to, međutim, bio ugledni rabin sa učenicima, proslavljeni čudotvorac, obdaren mudrošću i izvanrednim autoritetom. Umjesto da budu ponosni što je Bog svojim proročkim duhom zahvatio jednoga od njih, učinio ga mudrim propovjednikom koji ljudima naviješta Božju ljubav i obdario čudesnim moćima liječenja. Umjesto da slave Boga zbog svega toga i da povjeruju, oni su se sablažnjavali. Ispunili su srca zavišću i sumnjama. Pred ponudom milosti zatvorili su se u svoje predrasude, u svoj egoizam i nevjeru. Gledali su odveć ljudskim očima i nisu mogli vidjeti stvarnost kakva uistinu jest. Osuđivali su ga kako se „Pravi se važan!“, kako si „Umišlja  da je netko i nešto!“ Tvrdili su vjerojatno: „Što bi on znao više ili bolje od bilo koga od nas? Zar će nas on poučavati? Ta nije on studirao teologiju.“  – Isus se, dakle,  nije nikako uklapao u okvire njihovih predodžbi. Svojim su ponašanjem potvrdili staru izreku: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju“. Ili kako Pismo kaže: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ Bog koji je uvijek bio ne dohvatljiv, jer je bio nevidljiv i kako su mislili dalek, zbog toga i nije bio prihvaćen. A Isus je Nazarećanima  bio neprihvatljiv zbog prevelike blizine. Bio je jedan od njih, predobro su ga poznavali, zato mu nisu povjerovali i zato se „čudio njihovoj nevjeri“, a vjerojatno ga je boljelo što su ga i njegovi domaći smatrali strancem.

Isus je kroz povijest uvijek bio kamen spoticanja za ljude. I kao i danas:pred njim su se dijelili duhovi –  jedni su mu vjerovali drugi su ga odbacivali. Prvi su u prošlosti bili u većini, a danas su u većini ovi drugi. Za Boga i za ljude postoji isti problem: Kako se susresti, kako stvoriti ozračje povjerenja, prepoznati se i ostvariti zajedništvo? Bog se, doduše, od samog početka služio ljudima da bi komunicirao sa svojim narodom. Ti ljudi su bili proroci. No Bogu se komunikacija činila presporom, imala je smetnje, a proroci su nerijetko stradavali. Zato je odlučio utjelovljenjem premostiti jaz koji ga je dijelio od ljudi i počeo im prilaziti po svojoj Riječi zaodjenutoj u ljudsku tjelesnost, u čovječnost. Tjelesnost i čovještvo su tako postali sakramenti, vidljivi sveti znakovi Božje ljubavi i prisutnosti i to je u početku bilo očaravajuće, no na trenutke je postajalo problematično zato što su ljudi, promatrajući vlastito čovještvo i slabosti koje u sebi nosi, teško vjerovali da bi se u Njega mogao zaodjenuti sam Bog. Zbog te prevelike blizine Nazarećani nisu prepoznali Mesiju u svome mještaninu i sunarodnjaku Isusu.

Zanimljivo je zapažanje da ljudi rado slušaju nepoznatoga proroka. U njega imaju povjerenja, njemu hodočaste, ma kako udaljen bio. On je za njih uvijek velik, vrijedan divljenja; pred njim doživljavaju čudesno Božje djelovanje, kao da se ono aktivira baš u toj tajanstvenosti. Uvjereni su da se božansko ne može očitovati u običnosti u svakodnevnome i u ljudima koje poznaju, s kojima svakodnevno žive. Uostalom zar nismo i mi u napasti da Isusa gledamo samo ljudskim očima u tjelesnosti? Zar nam je lako u njemu prepoznati Sina Božjega unatoč očitim znakovima, pozivima, možda i izričitim ponudama. Nije li svaka kršćanska zajednica poput Nazareta? U njoj se čita Božja riječ, sjeda za stol Božje ljubavi, blaguje božanski život. U njoj se djeca Krste u Ime Isusa Krista i postaju djeca Božja. U njoj se podižu veličanstvene crkve i organiziraju svečana slavlja, a što je s našom životnom praksom? Koje mjesto Isus zauzima u srcima nas kršćana? Koliko ga prepoznajemo u djeci, mladima, starima, u strancima, bolesnima, siromasima…? Možda bi se Isus danas čudio i našoj (ne)vjeri?

I na koncu, braćo i sestre, ovaj evanđeoski izvještaj o Isusovom  boravku u svom rodnom kraju potiče nas koji danas živimo ovdje u našoj Domovini na promjenu načina razmišljanja, na prihvaćanje iskustva i znanja naših iseljenika, na suradnju s onima koji su rasli u čežnji za svojim zavičajem i iz dana u dan sanjali povratak. Isto tako Evanđelje potiče i one koji bi se s radošću vratili u svoj rodni kraj, da se ne uplaše otpora i odbacivanja, da odole potcjenjivanju i nepovjerenju, te da uporno naviještaju i promiču mogućnosti novog i drukčijeg života za svoj stari kraj. Isus nas i jedne i druge svojim primjerom potiče da unatoč poteškoćama i nerazumijevanju, unatoč zaprekama i odbijanju nikada ne zaboravimo i ne zapostavimo brigu za svoj voljeni zavičaj. Isusov poziv je upućen svima nama da svojim rukama i svojom mudrošću i mi činimo velika djela za svoj rodni kraj, a ne da ga prodajemo, kako to na žalost neki učiniše! A i naši djedovi i njihovi grobovi nas pozivaju da svoju Domovinu uvijek volimo, da u njoj radosno živimo i da joj se uvijek s ljubavlju vraćamo!

Amen.