Pođoše za Jaganjcem Božjim

Braćo i sestre! Evanđelje nam potvrđuje i svjedoči da je  Ivan Krstitelj bio karizmatska osoba. Ali nije govorio nekim drugim jezikom nego svima razumljivim jezikom. Bio je pravi Božji čovjek, posljednji prorok Starog zavjeta i navjestitelj Novoga. Nadalje, bio je pokornik i isposnik, snažnoga glasa. Bio je strog, a ispunjen Božjim Duhom. Pozivao je svoje suvremenike i sunarodnjake na obraćenje. Za razliku od mnogih starozavjetnih proroka, kojima su se njihovi suvremenici opirali, Ivana su gotovo svi smatrali prorokom.  Tako u Markovom evanđelju čitamo: „Grnula je k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe.“ Grnuli su k njemu puni povjerenja i poštovanja. Možda da je samo jednu riječ rekao, želeći istaknuti sebe, svi bi ga prozvali Mesijom…

A evo, i prije nego što je susreo Isusa, Ivan govori Židovima: „Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.“ I onda, veli današnje evanđelje, dok je Ivan stajao s dvojicom svojih učenika, ugledao je Isus i uskliknuo:  Evo Jaganjca Božjega!“ Ivan je, vidimo, bio velik u svom isposništvu. Velik u silnim duhovnim darovima kojim ga je Bog obdario. Velik je bio i po proročkom duhu kojeg mu je Bog obilato udijelio. Međutim, rekao bih, Ivan je osobito velik u tome što zna koje je njegovo poslanje i gdje mu je mjesto. Pokazao je na Isusa. Shvatio je i prihvatio da je on tek preteča, tek onaj koji pripravlja narod na Mesiju, Krista koji dolazi. To je bio njegov put, kao što je bio kasnije put sv. Stjepana da samo nakon jedne izuzetne propovijedi bude kamenovan, kao što je i Marijin put bio da bude „neznatna službenica Gospodnja“, a Josipov da bude tesar i hranitelj…

Ivan je znao kad treba stati, kad treba pustiti druge da nastave Božje djelo. A to je važno uočiti. Jer svakoga od nas Bog ponaosob poziva i za svakoga ima posebno poslanje koje treba ostvariti. Jer ne završava svijet s nama. Treba znati prepustiti mjesto mlađima, svojoj djeci, mladim snagama na poslu, u politici, gdje sam godinama samo ja bio važan… A kako kaže sv Pavao „Ako sam svoju trku završio“ ne znači da sam odbačen. Nego trebam zahvaljivati Bogu za svako dobro koje sam učinio, za sve one dane kad sam bio vjeran pozivu koji Bog ima za mene. Zato se mogu i trebam veseliti svakom razdoblju svoga života: i razigranoj mladosti i stvaralačkoj zrelosti, ali i onoj „trećoj dobi“ u koju polako ulazim ili sam već ušao. Tako sv. Pavao na koncu svoga života mirno govori: „ Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao…“ A ostalo – ostalo je Božja briga!

Kad su ona dvojica učenika čuli da Ivan za Isusa veli da je Jaganjac Božji, napustili su Ivana i pošli za Isusom. Ni to nije bilo lako. Moglo se shvatiti da su oni nekako izdali Ivana, da su ga ostavili sama, a mislili su da će cijelo vrijeme biti njegovi učenici. Međutim, i oni su shvatili da je Božji poziv za njih upravo taj da krenu za Isusom. Jedan od te dvojice bio je Andrija, koji je Isusu doveo svoga brata Šimuna, kojeg Isus naziva Petar i čini ga Stijenom na kojoj će sagraditi svoju Crkvu.

Važno je i ovo zapaziti. Kad dođe trenutak, treba otići. Treba biti vjeran pozivu koji nam Bog upućuje. Koliko god im to bilo teško, roditelji trebaju pustiti djecu da se osamostale. Pustiti ih da odrastu. Ne tretirati ih kao da su osnovnoškolske dobi, pa sve činiti za njih i pomagati im u onome što bi djeca sama morala i trebala činiti. „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“ Potrebna nam je ta mudrost roditelja i ta hrabrost djece. Jer, u našem društvu – kao što i sami vidite – ima puno mladih koji više i nisu toliko mladi, a i dalje, neoženjeni i neudane, žive sa svojim roditeljima… Potrebno je – u molitvi – vidjeti gdje me Bog želi i onda hrabro krenuti.

Ona dva učenika nekako su stidljivo krenula za Isusom, pa kad ih je upitao što traže, u neprilici su rekli: „ Učitelju, gdje stanuješ?“ Došli su, vidjeli i ostali s njime. Kako se god nama činilo, naš život nije naš izbor i naša stvar. Bog nas je pozvao u život, Bog za nas ima poseban životni poziv. Zato je važno doći i vidjeti – slikovito govoreći – gdje Isus stanuje. Na poseban način stanuje u našim molitvama, a na najizvrsniji način u nedjeljnoj sv. misi. U tome svjetlu trebamo sagledavati svoj život, u tom svetom susretu nalazit ćemo snage za svoj životni put. Isus je u tome realan, ne daje isprazna obećanja. Znamo, On veli: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ Međutim, štogod nosili, kakvim god putem išli, bitno je da idemo s Isusom, jer, recimo to na koncu, Isus veli: „Jaram je moj sladak i breme je moje lako!“ Blago onome tko u to povjeruje i po tome živi.

Amen.