Vrijeme je kratko

Kažu da ljudi od pera – novinari, književnici, pa čak i pisci, što god pišu, kažu da se obično preračunaju. Često im treba dvostruko više vremena nego što su mislili da im treba. Jednostavno, vrijeme im izmiče.

Sigurno smo i mnogi od nas, pogotovo stariji, doživjeli da nam vrijeme sve više izmiče, da nikako ne uspijevamo učiniti ono što smo naumili u određenom vremenu. I još nešto. Kada na primjer razgovaramo s bolesnicima – redovito tarijim osobama – često slušamo kako o svom životu vele: „Sve mi je tako brzo proletjelo! Kao da sam jučer imao/la 20 godina!“

Tako, evo, i sv. Pavao vrlo tvrdo govori o ljudskom životu: „Vrijeme je kratko. Odsele (od sada!) i koji imaju žene, neka bude kao da ih i nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta.“

Reći ćemo na ovo što kaže sv. Pavao da nisu ovo baš lako razumljive riječi. Ne može život stati. Ljudi se žene i udaju, vesele se i plaču, kupuju i prodaju… A Pavao ne želi reći da se kršćani trebaju svega toga rečenoga odreći. On ovdje govori iz svoga životnog iskustva. Pri koncu vlastitoga života on drugačije gleda na sve ono što bi ljudima bilo važno.

Kažu da čovjek kako stari tako s godinama sve više shvaća da je nebitno nosi li sat od 300 eura ili od 30 eura – jer oba pokazuju jednako i isto vrijeme. Također je nevažno takvome čovjeku živi li u stanu od 50 kvadrata ili u kući od nekoliko stotina kvadrata, jer mu je usamljenost ista. A u većem prostoru, usamljenost mu je još veća! I nebitno je vozimo li neku najnižu klasu automobila – poput nekadašnjeg „Fiće“ od 500 eura ili vozimo „BMWa“ od 50 i više tisuća eura – oba nas odvezu na istu lokaciju, samo jedan za duže a drugi za kraće vrijeme.

Dakle, pravu sreću ne čine skupocjene materijalne stvari nego oni koji te vole, s kojima možeš o svemu pričati, kojima se možeš povjeriti, koji su tu za tebe! Oni čine pravu sreću!

http://www.vrhbosanska-nadbiskupija.org/loginKad sv. Pavao kaže da je vrijeme kratko, onda očito misli na ono za čime gorko žalimo na koncu života. Onda se pitamo što nam je stvarno važno, što nam je bitno,  i što je ono nosivo u našem životu? Evo, mi kažemo da je život težak i da se treba itekako boriti da čovjek djeci osigura bolju budućnost. Ili, na primjer, ostavljamo dijete u jaslicama već sa sedam mjeseci, makar bi majka – istina uz manju plaću – mogla i trebala ostati dulje sa svojim djetetom. Jer privatni poslodavci znaju biti nemilosrdni prema rodiljama. I onda mladi roditelji neće nikada moći nadoknaditi one sate i sate i dane i dane koje je dijeto provelo bez njih i s nekim drugim. Vrijeme je, evo vidimo kratko!

Ili drugi primjer: trebao bih konačno odvojiti malo vremena za svoje stare roditelje, ali nikako ne stignem. Posao, obaveze, obitelj… Vrijeme je kratko! Ili, trebao bih ipak izgladiti onaj nesporazum sa svojim kumom, s kolegom na poslu, ali nikako da i to dođe na red.  Vrijeme je kratko! Ili: trebao bih stvarno već jednom prestati pušiti – zdravlje me na to upozorava – trebao bih prestati psovati i prostačiti ko kočijaš, prestati gubiti vrijeme na društvenim mrežama, trebao bih prestati ovo, prestati ono… ali nikako da dođem do toga. Vrijeme je kratko! I – dok dlanom o dlan – djeca će odrasti, ti ćeš se naći u mirovini i onda ćeš razmišljati za čim bi trebao žaliti, pitat ćeš se što nisam učinio, a trebao sam. I ovo: „Vrijeme je kratko“, nije prijetnja, nego poticaj, kako veli sv. Pavao: „Dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri”! A ako ne činimo nužno ni “domaćima u vjeri”, onda činimo više svojim domaćima – svojima u kući, u obitelji, u susjedstvu. Vrijeme je, dakle, kratko!

Amen.