Bog povjerava, a čovjek odgovara

Čitanja: Izr 31,10-13.19-20.30-31; Ps 128.1-5; 1Sol 5,1-6; Mt 25,14-30

Braćo i sestre! Prema Bibliji čovjek je slika Božja. Stvoren je na sliku Božju. I jest čovjek dijete Božje ljubavi, ali je čovjek nedovršen. On je stvorenje uvijek u razvoju. Treba se usavršavati i izgrađivati svoju osobnost. On jest slika Božja, ali zna biti nezahvalan i zna zaboraviti svoju dužnost. Zna se ne obazirati na Boga i na čovjeka oko sebe. Zna izgubiti pouzdanje u Boga i ne pomagati ljudima oko sebe. Zbog toga i danas uz mali broj bogatih ima na svijetu još uvijek veliki broj siromašnih. Ako čovjek ne ispuni svoju odgovornost prema povjerenim mu darovima, zaboravlja da Božje povjerenje prema čovjeku uključuje čovjekovu obvezu prema Bogu.

A odgovornost treba ispuniti. Povjereni su darovi mogućnosti koje treba izgraditi. A jer čovjek zna biti neodgovoran prema sebi i prema drugima, postaje najteže neodgovoran prema Bogu. Ostavi darove neostvarene, Zapusti obrađivanje i istraživanje zemlje. Prepusti se lijenosti. A svima nam je jasna narodna misao: „Tko ne sije, taj i ne žanje.“ Tko ne radi s Božjim talentima – darovima, ne može ni imati. Talenti su svima darovani – nekome više nekome manje, kao po ovoj evanđeoskoj usporedbi. Gospodar imanja je dobri Bog. Svima dijeli svoje darove: „Svakomu prema njegovoj sposobnosti“, piše sv Matej. Netko je sposoban za liječnika, drugi za učitelja, jedan za poduzetnika, a drugi za vozača (ili da bude u rimi: za načelnika!). Svatko je primio sposobnosti koje treba iskoristiti. Neostvareni darovi optužuju čovjeka. Evo npr. vrijednost talenta u Isusovo vrijeme bila je oko 6000 dukata, jednomu je dano 5 talenata, tj. 30.000 dukata, drugome 2 talenta ili 12.000 dukata i trećemu jedan talent ili 6.000 dukata. Veliko je to bogatstvo. Pa i danas mnogi tumače, ako se s novcem ne radi, on propada. Tko ga nigdje ne ulaže, samo gubi. Treba u banci oročiti da se dobiju bar kamate. A čovjek to propusti. A propust je, braćo i sestre, velik grijeh. Strah i lijenost znaju čovjeka navesti na grijeh propusta. Vidjeli smo što se dogodilo s onim što je dobio jedan talent. Zakopao ga je i nije radio ništa. Čovjek često ne učini ni ono što je mogao učiniti. Ne obraća pozornost da je propustio nešto učiniti, a mogao je. Primijenimo li to na svoju ulogu baš danas kada su u našoj Domovini tzv. Lokalni izbori, kada se biraju nosioci lokalne vlasti. Ako neodgovorno i nezainteresirano tomu pristupimo, koristeći svoje demokratsko pravo, ili čak uopće ne izađemo na izbore, uz izgovor da nemamo što i koga birati „jer su svi isti“, prepuštamo onima koji mešetare da to i dalje čine, a mi nećemo smjeti sutra prigovarati i žaliti se na ovoga ili onoga kako ne radi i ne izvršava svoje dužnosti, pa ni ono što je obećavao, jer nismo htjeli dati svoj glas nikomu, jer smo bili nezainteresirani.

Tako su takozvani materijalistički filozofi Feuerbach, Marx i Engels prigovarali kršćanima da su zapustili zemlju, gledajući samo u nebo. A znamo da kršćani žive na zemlji s evanđeoskim načelom: „Doista, onomu tko ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga tko nema oduzet će se i ono što ima“, zapisao je sv. Matej. Dakle, uvijek je potrebno upitati se: Što smo učinili, što smo ostvarili, a što smo propustili ostvariti?. Propustiti učiniti (naravno ono što je dobro!), a mogao si učiniti, to je teški grijeh.

Mnogima je od vas, vjerujem, poznata ona priča o zadnjem mjestu u paklu. Kaže se u priči kako je jednoga dana pakao bio potpuno pun, a još ih je puno stajalo u redu pred njim. Na kraju je morao sam Lucifer izaći da bi prepusti to zadnje mjesto onomu tko je najgrešniji. I pitao je đavao toga koji je trebao ući na njegovo mjesto: „Što si učinio“? – „Ništa!“ odgovorio je i nastavio kako je on zapravo u redu i da je našao se tu, valjda, iz pogrešne procjene. A Đavao mu reče: „Ali, mora da si nešto učinio?“ – „Ništa!“, odgovori on. „Gledao sam kako ljudi zlostavljaju druge ljude, ali nikad nisam u tome sudjelovao, Opažao sam nepravdu, glad , ropstvo, tlačenje, ali u svemu sam podalje bio i promatrao, ali se nisam miješao, niti prstom maknuo…“ – „Zar apsolutno ništa?“, upita ga đavao s nevjericom. – „Ne, nisam ništa učinio!“ A đavao će mu: „Ovamo, sine moj, tebi pripada ovo zadnje mjesto u paklu…“ Tako je zapisao u ovoj priči jedan pisac (Calderone).

Dakle, ništa ne učiniti i sve propustiti, a moći, velika je odgovornost i pronevjera Božjega povjerenja. Bog je povjerio čovjeku puno darova. Čovjek je stvorenje koje treba položiti račun pred Bogom. Ima li, dakle, spremnih na to? Zato sv. Pavao piše Solunjanima: „Bdijmo i budimo trijezni!“, jer u čas i kad čovjek ne misli, Sin Čovječji dolazi, dolazi provjeriti odgovornost!