Braćo i sestre! Ako nekoga nazovemo telefonom, ako se nađemo negdje u čekaonici, ako bilo gdje i bilo koga čekamo, svakodnevno čujemo jedni od drugih molbu: „Molim pričekajte, sačekjte“! Naš život je, dakle prožet čekanjem.
I u današnjem evanđelju slušat ćemo kako i kršćani moraju živjeti u atmosferi čekanja. A što ili koga mi čekamo? Pa mi čekamo Isusa koji k nama želi doći i svakoga časa može doći i dolazi! On kuca na vrata našega srca i očekuje da budemo spremni za njegov dolazak i susret s Njime!
Mnoštvo ljudi je ovoga vikenda, kao skoro i u svim ljetnim danima često na cestama. Putuju na odmore, posjećuju svoje mile i drage… Onaj tko želi sigurno doći na cilj, prije svega treba budnost i spremnost na reakciju, inače može ugroziti i sebe i druge.
Ovo nas kao vjernike svakako danas navodi na razmišljanje da se upitamo kako je s našom budnošću za vjeru i vjerski život i da zamolimo Gospodina da oživi našu vjeru kako bismo mogli istinski doživjeti današnji susret s Isusom Kristom i jedni s drugima u bratskom zajedništvu!
Mi kršćani, kao zajednica koja slijedi Isusa, uvijek iznova možemo imati osjećaj da smo u današnjem svijetu manjina, što je donekle i točno. Ali to nije uvijek bilo tako. Kršćanstvo je nekoć davalo ton po kojemu se moralo živjeti, po javnoj vjeri, bez obzira je li njihovo svjedočenje vjere bilo istinsko. Za cara Konstantina, polovicom 4. stoljeća, dogodilo se da se on obratio na kršćanstvo, a s njime i čitav državni aparat postaje kršćanski, pa i njegovi podložnici, prema onom pravilu: cuius regio, illius religio! (Koje je vjere bio vladar, onu su vjeru morali prihvatiti i njegovi podložnici!)! Bez krštenja nije bilo moguće dobiti javnu službu ili ostvariti karijeru! (Prisjetimo se doba komunizma na ovim prostorima i bit će nam sve jasno!). Ovaj karakter takozvane „narodne Crkve“, međutim, sve više nestaje iz polja političkog života europskih naroda! Crkva se danas sve više pretvara u ono stanje u kakvom je bila prije Konstantina, postala je – osobito u Europi – zajednica vjere koja se mora boriti za priznanje i prisutnost!
To, međutim, nije sam poteškoća za Crkvu, nego je i šansa koja se mora iskoristiti. Postavlja nam se, dakle, pitanje: kako ćemo se kao kršćani ponašati, jesmo li sol zemlje i svjetlo na brdu ili živimo po geslu“ tko nije za nas, protiv nas je“. A kakve učinke ima takvo ponašanje, već se jasno pokazalo na izvan crkvenim područjima! Ekstremna držanja uglavnom dijele, a ne spajaju ljude, udaraju po drugima, a ne svjedoče svoje izvorno kršćansko!
Današnje nas evanđelje, braćo i sestre, poziva da iz svoje situacije, kao kršćani, svjesno i radosno ustvrdimo Isusovim riječima: „Ne boj se, stado malo“! Pozvani smo da živimo evanđelje u nasljedovanju Isusa i da ga takvoga svijetu navijestimo! A ako netko ima nešto reći, neće se namećati mogućim slušateljima da bi im ponudio samo svoje, nego se mora s ljudima sprijateljiti! I to s onima koji idu ili ne idu vlastitim putem – baš kako to čini papa Franjo! Mi smo ljudi koji trebamo naslijediti Kraljevstvo Oca nebeskoga i tu treba biti i ostati naše blago! To je božansko osiguranje najvrednijeg blaga, ali to osiguranje košta! Moramo platiti premiju, a ta premija je Radosna vijest Isusova koja nam je predana i koju mi moramo dalje predavati i u životu naviještati! Mi smo“sluge koje poznaju volju Gospodara“, a to od nas traži da je još bolje upoznamo! Zbog toga moramo urediti svoj život i ne možemo natrag!
Ništa ne koristi gledati na svijet i žaliti kako se sve mijenja na gore Taj tako zvani „kulturni pesimizam“, pojava je svih vremena, ali nikad nije bio plodonosan! Svijet se uvijek mijenjao i mijenjat će se!
Ono „blago Božje“, koje nam je povjereno, ne obiluje samo davanjem drugima, nego i nama daje sigurnost! Na taj način ćemo se osjećati ojačani, slobodni.. Živjet ćemo u ovom svijetu i onda kada nas to čini strancima, ali uvijek moramo biti spremni na susret s Gospodinom, ali i svakodnevni susret s bratom čovjekom. Amen.