U današnjem evanđelju (Lk 2,41-52) čuli smo kako se dvanaestogodišnji Isus zadržao u Jeruzalemu bez znanja svojih roditelja, jer je smatrao da prvo treba biti poslušan svome nebeskom Ocu. Međutim, odmah nakon toga, veli evanđelist Luka za Isusa: I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. O tome je riječ. Rekli smo, istina, da čovjek mora biti vjeran onom posebnom pozivu koji Bog ima za svakog čovjeka ponaosob. Međutim, poslušnost je nešto što Sveto pismo visoko cijeni. I Isus je bio poslušan. Pomislimo: Isus, pravi Božji Sin bio je poslušan običnim ljudima: Josipu i Mariji. Ne radi se, dakle, o tome tko više zna i tko više vrijedi. Za Isusa su Josip i Marija bili roditelji i on im je zbog toga bio poslušan. Koliko god to zvučalo “staromodno”, ipak naglašavamo: poslušnost je od Boga. Onaj koga slušamo nije besprijekoran, a ipak ga slušamo. Isus je bio vjeran židovskoj tradiciji i običajima. Makar je bio iznad toga. Gdje je bilo nužno, reagirao je, ali je poštovao ustroj, ljude i strukture, dokle god nisu bile u izravnom sukobu s Bogom. Isus je poštovao. A mi – sve danas stavljamo u pitanje. Kao da nema autoriteta. U glavama današnje djece (i njihovih roditelja!), koga bi se to trebalo poštovati, tko je autoritet? Odgajatelj, učitelj, profesor? Policajac, liječnik, sudac? Stariji susjed? Djed i baka? Jesu li možda roditelji vrijedni poštovanja. Kome dijete upućuje prve psovke? Koga će prvo udariti nogom? Naravno svoju mamu. Što god rekli neki pedagozi i psiholozi, sve to vodi bezvlašću, zapravo, sve to vodi bezboštvu, ateizmu. Ako je čovjek sam sebi zakon, gdje je tu Bog, kao vrhovni autoritet? Gdje nema poniznosti, pokornosti, poslušnosti, te gdje nema ljubavi koja bi sve to zalijevala, tamo nema ni vjere, ni pravoga ljudskog društva. Isus je bio poslušan i ponizan. Možda bi danas svaka obitelj trebala zdušno moliti: “Isuse, blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svojem!”

Dr. Zvonko Pažin