Biblijski izraz postao je poslovičan: “Glas dozivača u pustinji”. U poslovici mislimo na ljude koji podižu svoj glas opominjući, koji opominju pred opasnostima, koji pozivaju na promjenu mišljenja. U svim kriznim vremenima sjećamo se takvih osamljenih dozivača, koji nas u pustinji svijeta podsjećaju, da je potrebno obraćenje, promjena života. U našim danima to su otprilike glasovi protiv financijskih spekulacija, uništavanja okoliša, naglog zatopljenja zemlje ili vapijućih socijalnih nepravdi u mnogim djelovima svijeta.
Ivan Krstitelj veliki je uzor dozivača u pustinji. Kako je on to postao? Kako je do toga došlo? Što on kaže našem vremenu? Da bi netko postao proročki opominjalac, dozivač u pustinji, najprije je potrebna unutarnja sloboda i snažna mjera hrabrosti.
Ivan je postao slobodan čovjek po životu askeze, odricanja. Provodio je godine pripreme u pustinji kod Jerihona, u okolici zajednice “Esena”, koji su živjeli načinom samostanskog života. Ivan je u tim godinama prije svega učio slobodu nasuprot vlastitim strastima, udobnostima, mlitavosti. Samo tko to pobijedi, može biti slobodan, hrabro podizati glas, iako mu to ne donosi nikakvu korist.
Danas je u evanđelju govor o trenutku u kojem Bog poziva Ivana, da podigne svoj glas. To je bio pravi čas. Evanđelist Luka spominje svjetsko-povijesne okvire: Tiberije već petnaest godina vlada velikim rimskim carstvom.U židovskoj zemlji vlada okrutno njegov upravitelj Poncije Pilat, dok su Herod i brat mu Filip mjesni knezovi po milosti cara. Herod će uskoro biti onaj koji će doprinijeti da zašuti glas dozivača u pustinji, dopustit će da se Ivanu odrubi glava.
Biti dozivač u pustinji je opasno. Čovjek sebi ne pribavlja prijatelje ako glasno i jasno govori istinu. Potrebna je hrabrost u svemu tome. Ivan je imao hrabrost jer je bio slobodan i nije mu stalo da se svidi ljudima. Bog ga je zato učinio prorokom, glasom koji opominje i poziva na obraćenje.
Što je bio njegov nalog? Njegova poruka? Najvažnije! Važnije od bilo kakve zaštite okoliša i svih klimatskih promjena: “Pripravite pu Gospodinu!” Pustite da Bog dođe u vaš život! To je preduvjet za sve drugo. Bog ponovno treba doći (to znači riječ advent: došašće).
Treba očistiti otpadke, ruševine koje blokiraju cestu. Treba odnijeti brda umišljenosti i oholosti, a klance bojažljivosti i ponore zloće zatrpati. Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! Sve je to težak posao, težak rad na vlastitom životu.
Možda nam i danas nedostaje glasova poput Ivana Krstitelja, hrabrih dozivača u pustinji.
U ovoj euharistiji primamo ga, da bi nam bio snaga kojom idemo njemu ususret. Molimo ga da on sam djeluje u nama, da mu pripremimo put i po njemu živimo sadržajno.
Fra Jozo Župić