Motiv dvojice braće i njihove različite reakcije predstavljaju središte današnje evanđeoske poruke. U mnogim biblijskim pripovijestima, u bajkama i romanima, kao i u kazališnim i filmskim obradama, nalazimo motiv dvojice braće. Prisjetimo se nekih ‘bratskih parova’: Kain koji ubija svoga brata Abela; Jakov koji preotima bratu Ezavu pravo na nasljedstvo i na prjevaru dobiva očev blagoslov; dvojica braće iz Lukine prispodobe o milosrdnom Ocu; Romul koji je uklonio svoga brata blizanca Rema kod utemeljenja grada Rima i mnogi drugi. U Isusovoj priči riječ je o čovjeku koji je imao dva sina i šalje ih na posao u vinograd. Prvi odgovara: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Drugi odgovori: ‘Evo me!’ i ne ode. U prisjećanju na djetinjstvo mnogi među nama prepoznaju obrazac ponašanja dvojice sinova iz evanđelja: jedno dijete koje je poslušno i roditeljima uvijek odgovara ‘da’; i drugo dijete koje je buntovno, prkosno, i odmah kaže ‘ne’.

Ako pokušamo današnju evanđeosku zgodu vidjeti iz dubinsko-psihološkoga motrišta, tada dvojica sinova mogu predstavljati različite aspekte vlastitoga duševnog života, odnosno, upućuju na različite osjećaje i mogućnosti ponašanja u nama samima. Tako otkrivamo da zapravo obojicu braće nosimo u sebi: kako onoga koji pristojno kaže ‘da’, ali iza čijih riječi ne slijede djela; tako i onoga drugoga koji zlovoljno kaže ‹ne›, ali nakon što se malo pribrao i razmislio, ipak je poslušao svoga oca. Često u sebi nosimo ‘dvije duše’: u nama se bore licemjer i buntovnik. Ovaj obrazac – ‘lijepa priča’ ili ‘djelotvorna i energična akcija’ – prisutan je u mnogim područjima ljudske djelatnosti. Iz Isusovih je riječi sasvim razvidno da je Bogu draži onaj koji možda kaže da ne vjeruje a ipak čini dobro, od onoga koji se bučno kune u svoju vjeru a u životnoj praksi prezire ljubav i dobrotu.

Često je veoma dug put koji vodi od ‹reći ne› pa do toga da se osoba ‹predomisli› i na koncu ispuni volju očevu. Zato je moguće dolaziti godinama u crkvu i slušati Isusovo evanđelje, a ne shvaćati da je Riječ Božja upućena nama osobno kao Božji nalog. Neki židovski rabin reče: “Najveća čovjekova krivnja nisu grijesi koje je počinio – najveća je čovjekova krivnja u tome što se u svakom trenutku može obratiti, a to ne čini.”

Koji poticaji na promjenu vlastitoga života proizlaze iz evanđeoskog teksta? Ako priču o dvojici sinova shvatimo osobno, to jest egzistencijalno, tada možemo prepoznati tri praktična poticaja: prvi, da budemo oprezni i ne damo se zavarati od onih koji brzo kažu ‘da, Gospodine’; koji se razmeću riječima o svojoj velikoj vjeri, te žele ostaviti dojam na druge ‹pobožnim frazama›; čija se vjera pokazuje samo u izvanjskoj religioznoj praksi i glumatanju. O takvima Isus jasno kaže: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.” (Mt 7, 21) Krsni list sam po sebi ne čini nekoga istinskim kršćaninom, već nasljedovanje Krista u životu. Često smo u opasnosti odmah reći ‘da’ a da zatim ništa konkretno ne poduzmemo.

Drugi poticaj iz današnjega evanđelja jest poziv na uviđavnost i strpljivost. Olako osuđujemo one koji kažu ‘ne›’kršćanskoj vjeri, našemu načinu vjerovanja i prakticiranja pobožnosti. Nekim ljudima treba vremena da prihvate evanđelje. Možda nisu nikada susreli iskrenoga i dosljednoga kršćanina. Tko hoće gledati ljude Božjim očima, mora se ustrajno nadati da se svaki čovjek može promijeniti. Ne samo nagore, nego prije svega nabolje! Prorok Ezekijel (18,25-28) kaže da pravednik može postati nepravednikom, ali da bezbožnik može također postati pravednikom.

I treći poticaj poziva nas na pozornost i sabranost. To praktično znači udubiti se u biblijski tekst, prepoznati u njemu putokaz za izvršenje volje Božje. Tako ćemo spoznati u koji nas dio svoga vinograda Bog šalje i kako ću svojim talentima služiti Bogu i bližnjima.

Fra Anđelko Domazet