Nedjeljna misao

20.nedjelja kroz godinu A

Tema današnjih čitanja je odnos pravde i zakona. Prorok Izaija donosi glas Božji kako narod ne treba samo izvanjski opsluživati zakon nego i opsluživati pravednost. Sveti Pavao naglašava kako Bog ne dijeli ljude prema nacionalnosti nego prema onom kako  se vrši zakon. Evanđelje opisuje događaj kad je žena strankinja preko Isusa zaiskala mrvicu milosti Božje, te je zbog svoje vjernosti to i zadobila.

Pravednost je božanska kategorija, jer Bog je pravedan i onaj tko pravdu čini bliskiji je Bogu. Civilizirane zajednice razmišljaju o pravednosti i formiraju zakone. No, kao što je materija ograničenija od duha, tako je i pisani zakon manje savršen od božanske pravednosti. Po rođenju, odgoju i odrastanju nacionalno smo određeni: kulturom, običajima i modelima rješavanja raznih životnih pitanja. Ipak, Bog nas ne sudi prema folklornim obilježjima, nego prema tome kako opslužujemo njegovu pravednost.

Molba Kanaanke u evanđelju odigrala se na sličan način. Ona ne želi prekoračiti crtu razgraničenja, u ovom slučaju crtu između vjernika i nje poganke. “Samo i psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara”, tako ona argumentira. “Ja znam da ne pripadam vama koji sebe držite za izabrane, za Božji narod, a ja sam ništa u vašim očima. Ali, i za mene može biti nešto što pada na zemlju kao i psićima. Ja to trebam, jer je ugrožen život moje kćeri.”

“O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš. I ozdravi joj kći toga časa.” Gdje Isus nalazi takvu vjeru, prepoznaje se djelovanje njegova Oca. Samo Otac može otvoriti srce za njega. U vjeri sa ženom koja probija granice radi se o samome Bogu. I on otvara Isusovo poslanje. Poslanje nije više ograničeno na dom Izraelov. Ono se treba otvoriti za sve ljude u nevolji. Isus treba učiniti djelatnom moć ozdravljenja tamo gdje mu vjera otvara prostor.  Zato odgovor: Neka ti bude kako želiš. I toga časa ozdravi joj kćer.  Time već počinje nešto u vremenu Isusova zemaljskog života što nakon njegova uskrsnuća treba zahvatiti cijeli svijet.

Nije bilo lako za prve kršćane koji su bili Židovi, otvoriti Crkvu za pogane. Sam uskrsnuli morao je probiti granice. On je to učinio po svome Duhu  koji je  u ljudima proizveo čudo vjere. To su znali kršćani slično kao i Isus naočigled  vjere majke Kanaanke, da njihov Bog ne želi granice. Ne ide se više za tim da se okupe izgubljene ovce doma Izraelova. Ide se za tim da se Božje milosrđe posvjedoči svim ljudima u nevolji i da se obitelji svih ljudi izmire s Bogom i međusobno. Bog je izabrao Abrahama da bi u njemu blagoslovio sve ljude. Bog je izabrao narod da bi u njemu zasvijetlilo svjetlo za sve narode.

Mi se zovemo “katolička” Crkva. Često puta nismo svjesni toga imena. Pod tim se misli da je Crkva dobila nalog da svim ljudima i narodima saopći ozdraviteljsko, oslobađajuće i pomirujuće Božje milosrđe. Drugi vatikanski sabor izričito se izjasnio u svojoj pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes: “Crkva je, naime već od početka svoje povijesti naučila izražavati Kristovu poruku služeći se pojmovima i jezikom različitih naroda, da evanđelje prilagodi shvaćanju sviju.  I taj prilagođeni način naviještanja objavljene riječi mora ostati zakonom svake evangelizacije. Tako se naime u svakom narodu stvara mogućnost da na svoj način izrazi Kristovu poruku i ujedno se promiče životna razmjena između Crkve i različitih kultura narodâ.”