– Učitelju – jednom je pitao učenik – zašto postoje teškoće koje nas ometaju da postignemo cilj, udaljavaju nas od izabranog puta, pokušavaju da nas primoraju da priznamo svoju slabost? Zašto?

– To što ti zoveš teškoćama – rekao je Učitelj – zapravo je dio tvog cilja. Prestani da se boriš sa tim. Samo razmisli o tome, i uzmi to u obzir kada odabiraš put. Zamisli da gađaš iz luka. Meta je daleko i ti je ne vidiš jer je na zemlju pala gusta magla. Da li se boriš sa maglom? Ne, ti čekaš da zaduva vjetar i otjera tu maglu. Jer tek tada je meta vidljiva. Ali sada vjetar preusmjerava let tvoje strijele. Da li se boriš sa vjetrom? Ne, ti jednostavno odrediš njegov smjer i podešavaš strijelu na malo drugačiji ugao. Tvoj luk je težak i krut, nemaš snage da zategneš tetivu. Da li se boriš sa lukom? Ne, ti treniraš svoje mišiće, i svaki put sve jače i jače zatežeš tetivu.

– Ali, postoje ljudi koji gađaju iz laganog i gipkog luka po vidljivom, mirnom vremenu, – rekao je uvrijeđeno učenik. – Zašto se samo moja strijela susreće sa toliko prepreka na svom putu? Da li se svijet opire mom kretanju naprijed?

– Nikada ne gledaj na druge – nasmiješi se Učitelj. – Svako ima svoj luk, svoju metu i svoje vrijeme za hitac. Jedni imaju za cilj pogodak centra mete, a drugi mogućnost da nauče kako da gađaju.

Učitelj je onda utišao glas i nagnuo se prema učeniku:

– Želim još da ti otkrijem jednu strašnu tajnu, momče. Magla ne pada na zemlju da bi omela tvoj hitac, vjetar ne počinje da duva da tvojoj strijeli promijeni smjer, težak luk nije napravljen da bi ti spoznao svoju slabost. Sve to postoji samo po sebi. Ti si taj koji odlučuje da pod takvim uslovima možeš precizno da pogodiš metu. Zato, ili prestani da se žališ na teškoće i počni da gađaš, ili obuzdaj svoj ponos i izaberi lakšu metu. Metu, na koju možeš gađati iz blizine …