Koliko je papa u miru, sveti otac Benedikt, bio čovjek koje mu je bila otvorena budućnost vidimo iz ovoga teksta kojeg sam vam pripremio i donio. Čitajte i prepoznajite znakove vremena.

Sveti Otac upozorio je na dvije opasnosti koje u ovo doba ugrožavaju suvremeno društvo i kulturu, a nanose isto tako i samoj Crkvi veliku štetu, kao što su primjerice ZABORAV BOGA, a potom GUBITAK POVIJESNE SVIJESTI, ZABORAV VLASTITIH KORIJENA. Sekularizacija, koja se nameće svim svjetskim kulturama kao nazor o svijetu i čovjeku bez ikakva odnosa ili poveznice s transcendencijom, s Bogom, utječe danas na svaki vidik svakodnevnog života te veoma pogoduje mentalitetu potiskivanja ili posvemašnjeg iščeznuća zbilje Boga iz čovjekove egzistencije i čovjekove svijesti, djelomice ili posvema. Odnosi su to o kojima je Papa još kao kardinal duboko promišljao i u mnogim se prigodama javljao za riječ te isticao nutarnju povezanost vjere u Boga, kulture i njezinih dostignuća. “Postojeći sekularizam nije samo opasnost koja izvana ugrožava vjernike”, rekao je Papa, “nego se on odnedavna očituje i u samoj Crkvi. On otuđuje od same srži vjere te dubina kršćanskog vjerovanja, a kao posljedica toga, otuđuje životni stil i svakodnevno ponašanje samih vjernika. Vjernici žive u svijetu i nerijetko su obilježeni, doslovce i IMPREGNIRANI, PROŽETI KULTUROM SLIKA KOJA NAMEĆE PROTUSLOVNE UZORE I NUDI PROTURJEČNE POTICAJE: BOG VIŠE NIJE POTREBAN, NE MORA SE VIŠE NA BOGA MISLITI ILI SE NJEMU VRAĆATI I OBRAĆATI. Povrh toga”, nastavlja Benedikt, “hedonistički i konzumistički mentalitet kod vjernika kao i kod pastira pogoduje i promiče sklonost prema površnosti i egocentričnosti koji škode crkvenom i vjerskom životu.”

Duhovno propadanje i maglovita duhovnost
Jasne i nedvosmislene su riječi samo ga Svetoga Oca pred jednim vatikanskim vijećem, mjerodavnim za dvogovor Crkve s najrazličnijim područjima suvremene kulture, a manje za nutarnji život Crkve. Benedikt XVI. je u svojoj raščlambi nastavio: “‘Smrt Boga’ koju su u minulim desetljećima pretkazivali i uvelike najavljivali mnogi intelektualci ustupila je mjesto na svjetskoj pozornici sterilnom KULTU INDIVIDUALIZMA. Na tomu kulturološkom zaslonu postoji opasnost da čovjek postane žrtvom duhovnoga propadanja te praznine u srcu, što ponekad karakteriziraju RELIGIJSKI NADOMJESTCI I MAGLOVITA, NEJASNA DUHOVNOST”. Na to treba odgovoriti ponajprije “obranom bitno važnih životnih vrijednosti. One podaruju našoj egzistenciji smisao te ublažuju brige čovjekova srca u potrazi za srećom. Ta potraga za srećom odnosi se na čovjekovo dostojanstvo i njegovu slobodu, na jednakost među svim ljudima te na smisao života i smrti, kao i na ono što nas očekuje nakon zemaljskog života.” Zato je njegov prethodnik Ivan Pavao II. naglašeno isticao i pozivao da se suvremenog čovjeka susretne na svim poljima kulture te da mu se donese poruka Evanđelja, istaknuo je Benedikt XVI.Globalizacija, nastavio je Papa, pridonosi činjenici da se unose materijalističke i individualističke sastavnice sa Zapada i u druge kulture. Živjeti “KAO DA BOG NE OPSTOJI” postaje sve više i sve prošireniji duhovni stav koji počiva na neke vrsti ‘OHOLOSTI’ ČOVJEKOVA UMA, premda je Bog stvorio čovjekov um. Sekularizacija, naglašava Benedikt XVI., ne služi konačnom cilju znanosti koja je u službi čovjeka, ‘Božje slike i prilike’. Papa je, primjerice, kritizirao obrazovne programe za koje povijest započinje s Francuskom revolucijom te time gube iz zrenika cijele epohe. “Kao što gubitak pamćenja kod pojedinca vodi do gubitka vlastitoga identiteta, tako se taj fenomen odražava susljedno i na cjelokupno društvo.” Sjetimo se da su poklonici razuma i slobode imali u lijevoj ruci baklju slobode, a u desnici toljagu (=giljotinu, bajunetu, strojnicu) kojom su s puta uklanjali nepoželjnike. Društvo bez Boga svršava u ratu sviju protiv svih, u općem metežu i bratoubojstvu. Bog Stvoritelj je pozvao i poslao Crkvu i dao joj obvezu braniti čovjeka, čovjekova prava i njegovo dostojanstvo. Stoga su joj na srcu PRAVA ČOVJEKA I NJEGOVA HUMANUMA. I zato su joj na srcu istinska povijesna kultura i efektivni napredak u povijesnim znanostima. “CRKVA NIJE OD OVOGA SVIJETA”, rekao je Papa, “ALI ŽIVI U NJEMU I ZA NJEGA.” Bitna zadaća crkvene povijesti jest tumačiti i izlagati procese prihvata i predaje kojim se tijekom stoljeća konsolidirao temelj i bitak Crkve. Taj proces tradicije povezan sa stoljetnim blagom iskustava i povijesnog sjećanja tvori za djelovanje Crkve neosporni i neotuđivi izvor nadahnuća.

Doprinos crkve humanizaciji kulture
Papa je podvukao u oba svoja nagovora sveopće poslanje Crkve u suvremenom svijetu. CRKVA JE ZA SVIJET I U SVIJETU. U razmjeni pogleda i mišljenja s kulturom i znanošću Crkva se mora brinuti za to, da čovjek ne bude ISKORIJENJEN TE DA NE IZGUBI SVOJ ZAVIČAJ, PONAJPRIJE ZAVIČAJ U BOGU ČIJA JE SLIKA I PRILIKA, SVOJ ZAVIČAJ U POVIJESTI ČIJA BOGATA BLAGA I ISKUSTVA NOSI CRKVA KROZ SVA STOLJEĆA SVOGA POSTOJANJA. Time je papa Benedikt pokazao što je kršćanski humanizam te koliko Crkva i vjera pridonose humanizaciji kulture, ako djeluje kao kvasac u društvu. Zadaća Crkve nije PRILAGODBA DRUŠTVU, NEGO SVJEDOČANSTVO I SVJEDOČENJE VIŠE I VEĆE ZBILJE KOJA SE OBJAVILA U ISUSU KRISTU. Crkva daje smjerokaze kako izići iz krize. Ona istodobno uči iz svojih pogrješaka kako bi mogla razviti kulturološke silnice u suvremenom društvu.