ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU C

(Post 18,1-10a; Kol 1,24-28; Lk 10,38-42)

Marte i Marije – Misionarke ljubavi

G. Dubica, 20. srpnja 2025.

Potrebni su nam kršćani koji se neće prepustiti porazu i malodušnosti, već biti raspoloživi i otvoreni, spremni služiti; potrebni su nam ljudi dobre volje koji djelatno, ne samo riječima, pomažu braći i sestrama u potrebi; potrebno nam je pravednije društvo u kojem svatko ima dostojan život i nadasve pošteno plaćen rad“, rekao je papa Franjo tijekom svoga boravka u Armeniji 2016.

UVOD U POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre, naš je život nužno obilježen dvjema duhovnim i tjelesnim značajkama, a to su milosrđe i ljubav. Ostala stvorenja na zemlji, budu li ostavljena, mogu i sama preživjeti, jedino čovjek kojeg nazivamo gorostasom, najsavršenijim stvorenjem na zemlji i  „božanskom krunom“, ne može sam preživjeti, nego je od najranijeg svoga stadija upućen na druge. I Sin je Božji – Isus Krist – na ovoj zemlji trebao druge. Kako nije imao „gdje bi glavu naslonio“ (Lk 9,58), bio je ovisan o ljubavi i dobroti bližnjih. Marta i Marija s bratom Lazarom bile su samo dio mnoštva onih „koji su mu posluživali od svojih dobara“ (Lk 8,3). I danas je Isus gladan i žedan u najpotrebnijima ili, kako bi sv. Majka Terezija rekla, „u najsiromašnijima od svih siromašnih“. Ugledajmo se, evo, i mi danas u tolike sestre i majke kojima bližnji bijahu uvijek na prvom mjestu. One su shvatile Isusovo evanđelje, a kako ga mi shvaćamo, prilika je da se danas zapitamo!

Isus, siromah ljubaviZa danskog filozofa Kierkegaarda kažu da je rekao kako kršćansku vjeru treba naviještati činom (djelom), a ne govorom. On to naziva „kršćanstvo čina“. I nobelovac Albert Schweitzer (1875. – 1965.) svjedoči da je htio postati liječnik kako bi bez ijedne riječi mogao činiti dobro, pomagati ljudima. Nakon što je završio studij teologije, nije mogao zamisliti novi život na koji poziva Isusovo evanđelje kao „teoriju o religiji ljubavi“, bez ostvarenja te ljubavi u praksi. Poslušao je u svom životu poziv apostola Ivana: „Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom“ (1 Iv 3,18).Jedan naš katolički svećenik pripovijeda kako je, služeći vojni rok u strogo komunističko doba, gdje   je na zadnjoj stranici vojne knjižice, kao podsjetnik, između ostaloga pisalo: „Zabranjuje se pohađanje crkava i drugih vjerskih objekata, te sudjelovanje u vjerskim obredima“, ovu odredbu sam  više puta prekršio kradom ulazeći u crkvu u Ljubljani i Vipavi. Ali je, kaže, više puta bio zadivljen hrabrošću jednog Albanca. Taj Albanac je na sav glas više puta dnevno ponavljao: „Ja katoljik, ne muslim!“ I svi su ga zvali „katoljik“. Mislio sam, kaže, da se tako preziva, ali sam ubrzo shvatio da mu je to vjerničko opredjeljenje. I nastavlja ovaj svećenik: „Kapetan me prvi dan pozvao u kancelariju i strogo mi zaprijetio „da mi ne bi palo na pamet vršiti nikakvu vjersku propagandu“! Stoga nisam ni vikao ni da sam katolik, ni da sam bogoslov, ali su svi znali. Molili su me kolege vojnici da im jednu večer „pojem“ u spavaonici. Dugo sam se otimao u strahu da me netko ne bi prijavio, ali oni nisu odustajali. Otpjevao sam im dio liturgijskog predslovlja po sjećanju iz mise. Međutim, vidio sam da nisu zadovoljni jer su mislili da sam pravoslavni pop, te sam ih tako razočarao i nikada više nisu tražili da im pjevam, a nisu me ni prijavili za kršenje strogih ateističkih pravila.“ Tada je, znači, bilo na cijeni drugarstvo, prijateljstvo, vjernost zadanim načelima i požrtvovnost. Danas nas plaše drugim vidovima ateizma: virtualnim svijetom i terorizmom, te otuđenostima od Boga i bližnjih. Zato bismo, braćo i sestre danas trebali naučiti od Marte i Marije   Isusa primati u goste, ne samo na krstitke, za prvu pričest i krizmu, nego svaki dan, barem triput dnevno; ujutro, u podne i navečer. Tada bi nas Isus osvojio svojom božanskom mudrošću, a ne bismo kao Marta mrmljali na svoje bližnje.Tajna Majke TerezijeSvojevremeno je jedan novinar pitao Majku Tereziju: „U čemu je tajna Vašeg uspjeha?“, a ona je odgovorila: „U mene nema tajne. Ili ako hoćete tajna je u tome što ja nemam ništa i nisam ništa. Činim samo ono što Bog hoće!“ A te njezine riječi su tako šokirale toga novinara da  je dodao: „Ali, zar Vas nisu učili pravilima dobra menadžmenta. Zar ne biste trebali imati više samopouzdanja? Cijeniti timski rad. Znati upotrijebiti vlastite resurse?“

U jednoj knjizi o blaženoj Majci Tereziji koju je napisao jedan hindus, a knjiga je prevedena na srpski jezik, zapisano je da su Terezijine misionarke 1990. godine vodile 456 centara u više od stotinu zemalja. Iste godine one su hranile 500 000 obitelji, liječile 90 000 gubavih, 20 000 djece iz sirotinjskih četvrti pohađalo je njihove škole, a 17 000  odbačenih primilo je pomoć i njegu u svojim prihvatilištima. U šest prihvatilišta za oboljele od AIDS-a liječen je 661 bolesnik, a 88 ih je umrlo tijekom prvih 12 mjeseci. Od vjeronaučnih sati do posjeta zatvorenicima, od sirotišta do centra za liječenje alkoholičara i narkomana, Misionarke su uspostavile međunarodnu organizaciju koja  pritječe u pomoć napuštenim i siromašnima čitavoga svijeta. Prisutna je na najneočekivanijim mjestima. Kada je pisac upitao Majku Terezu   postoji li neko mjesto do kojega još nisu stigle, odgovorila je smiješeći se: ‘Ako i na Mjesecu ima siromašnih, i tamo ćemo otići’“ (usp. N. Čavla (Navin Chawla), Majka Tereza, Beograd, 2003., str. 17 u R. Perić, Isus silan na djelu, Mostar, 2013.). Samo da još napomenem da su knjigu sponzorirali (omogućili da izađe!) vatikanski nuncij u Beogradu i srpski veleposlanik u Vatikanu!

Isus je i među nama gladan i žedan

Glas o Majci Tereziji i njezinim sestrama s vremenom se proširio ne samo u Indiji, nego i po cijelom svijetu. Prisutne su gotovo u 200 zemalja. U Hrvatsku, u Zagreb, stigle su 1979., a u Bosnu i Hercegovinu, u Banju Luku 2005. Broj sestara i zvanja neprekidno raste pa je tako među Misionarkama ljubavi i nekoliko hrvatskih sestara. Prvu misiju u tadašnjem SSSR-u Majka je osnovala 1988.

Tako su Majka Terezija i Misionarke ljubavi posvuda postale simbol borbe za život. Gdje god je život u opasnosti one su svojom pažnjom, ljubavlju i služenjem   na djelu – u blizini su potrebnima. A to želim potvrditi i svojim osobnim svjedočenjem. Nakon izlaska iz logora u jesen 1992. našao sam se, postavljen od naših franjevačkih starješina, na službi duhovnika u našem sjemeništu koje se nalazilo u vrijeme rata u izbjeglištvu – u hotelu „Slavija“ u Baškoj Vodi. Tih dana dospjela je do mene jedna kartica u vidu podsjetnice, na kojoj je bilo zapisano ime i prezime jedne sestre Majke Terezije koja je za mene molila kroz cijelo vrijeme moga boravka u logoru. I uz mnoge druge koji su molili, izmolila je moju slobodu! To mi je ostala trajna potvrda uslišanja naših molitava! Hvala njoj i cijeloj Družbi sestara Misionarki Majke Terezije!

Za života je Majka Terezija dizala svoj glas protiv ratova, ali i protiv pobačaja kojeg je smatrala najvećom opasnošću za mir u svijetu. Borila se i protiv droge i protiv prostitucije, a već za Božić 1985. Misionarke ljubavi otvorile su u New Yorku prvi Dom za oboljele od AIDS-a. O njima je govorila: „Bolesni od AIDS-a ljudi su, naša braća i naše sestre. Naša jedina dužnost jest ljubav i praštanje cijelim srcem. Ti jadni ljudi mnogo pate zbog te strašne bolesti, zasad neizlječive, i mi im pružamo pomoć sve do zadnjeg daha…“

Svoju životnu filozofiju Majka Terezija je zabilježila u meditaciji jednostavno nazvanoj: Život je…:
Život je prilika – iskusi je/  Život je ljepota – divi joj se/ Život je san – učini ga stvarnim/ Život je izazov – suoči se s njim/ Život je zadatak – izvršavaj ga/ Život je igra – igraj se/ Život je dragocjen – njeguj ga/ Život je bogatstvo – čuvaj ga/ Život je ljubav – uživaj ga/ Život je tajna – pronikni je/ Život je obećanje – ispuni ga/ Život je tuga – nadiđi je/ Život je himna – pjevaj je/ Život je borba – prihvati je/ Život je tragedija – uhvati se s njom u koštac/ Život je avantura – usudi se/ Život je sreća – zasluži je/ Život je život – brani ga.

Svi oni kojima se pruži prilika pohoditi kuću i naći se u prihvatilištu   Sestara Misionarki ljubavi u Banjoj Luci ostanu zadivljeni. Sestre su došle u Banju Luku u listopadu 2005. na poziv banjolučkog biskupa mons. Franje Komarice. U kući djeluju četiri sestre. Apostolat im je posjećivanje siromašnih u gradu i obližnjim selima. Otvorile su mali Dom za beskućnike (18 ležajeva) te pučku kuhinju u kojoj dnevno nahrane od 60 do 80 osoba. Posjećuju također zatvorenike u zatvorima (Tunjice, Banja Luka i Doboj). Ovisno o mogućnosti, mjesečno dijele pakete hrane i odjeće siromašnim obiteljima kojih ima 50-ak. Osim materijalne pomoći sestre mole zajedno sa siromasima da im i na taj način pokažu put do Boga – a to sestre smatraju najvažnijim. Kako je znala reći utemeljiteljica bl. Majka Terezija, Misionarke ljubavi nastoje propovijedati ne toliko riječima, nego djelima i životom.  Osim zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti sestre žive zavjet služenja najsiromašnijim od siromaha. Što bi se dogodilo kad bismo svi tako činili, teško je dati odgovor u malo riječi! – Sv. Majko Terezijo, moli za nas!

Amen