PROPOVIJED NA 6. VAZMENU NEDJELJU (C), 25. svibnja 2025.

Nikakva tereta povrh onog što je potrebno

POZDRAV I UVOD

Braćo i sestre, sve vas srdačno pozdravljam na početku ove sv. mise  koju slavimo na šestu nedjelju poslije Uskrsnuća Kristova. Bližimo se završetku ovog uskrsnog vremena, to jest svetkovini Duhova – Silaska Duha Svetoga nad apostole. Već u ovom tjednu slavimo Četrdesetnicu uskrsnog događaja ili Spasovo. Čut ćemo Isusov poziv da ljubimo jedni druge. A uz taj poziv Isus nas poziva na još jednu višu razinu ljubavi, a ta je da ljubimo njega.

Ono što se protivi toj ljubavi je grijeh. Zapravo, svaki grijeh je djelo protiv ljubavi. A kad djelujemo protiv ljubavi, izbacujemo Isusa iz svoga života, a zajedno s njime izbacujemo i Oca i Duha. Zato ćemo i na početku ove sv. mise pokajati se za sve svoje grijehe i moliti Boga da nam očisti srca kako bismo dostojno slavili ova sveta otajstva. – Ispovijedam se …!

PROPOVIJED

Braćo i sestre! Ovih dana smo imali priliku pratiti u medijima, a neki smo možda i uživo imali priliku pratiti naše mlade kako slave svoju maturu ili ispit zrelosti, često i na neprimjeren način. Također smo se možda mnogi s tjeskobom   sjetili onih nastavnika i profesora kojima je u njihovim predmetima bilo sve jednako važno i sve jednako bitno. Često nismo znali na što treba obratiti posebnu pozornost. I zbog toga znamo i sada ustvrditi: Blago onome tko zna razlikovati bitno od nebitnog!

Danas, evo nailazimo na jednu sličnu zgodu iz života prve Crkve. Prvi su kršćani bili Židovi, tzv. judeokršćani. Oni su prihvatili Isusa kao Krista i Spasitelja, krstili se i primili Duha Svetoga. Ništa ih, međutim, nije smetalo da i dalje obdržavaju neke židovske propise koji se po sebi ne protive kršćanstvu. To se ticalo npr. blagovanja samo čistih životinja, ili obdržavanja subotnjeg počinka (što ih nije smetalo da slave euharistiju – sv. misu nedjeljom, tj. subotom navečer ili u nedjelju veoma rano). Jednako su tako, zajedno s apostolima, odlazili subotom u sinagogu. Kao što Isus nije htio ništa dokinuti iz Pisma, tako su i oni shvaćali da se u Isusu ostvaruju svi starozavjetni navještaji.

Poteškoće su nastupile kad su se počeli krštavati pogani, nežidovi, koji nisu poznavali Mojsijev zakon. Nastalo je pitanje, trebaju li i oni obdržavati Mojsijeve uredbe kao što je obrezanje, kao što je blagovanje čistih životinja itd… Jedni su zahtijevali da oni prihvate sve židovske običaje i uredbe, pa da se onda krste. Drugi su smatrali da je to za kršćane nebitno, pa ako netko i prije nije bio obrezan, ne treba ga obrezivati niti sada kad želi postati kršćaninom. Odluka jeruzalemskog sabora u tom pitanju bila je od presudne važnosti za daljnju sudbinu kršćanstva. Odlučeno je da se pogane ne opterećuje židovskim propisima, da im ne treba nametati „nikakva tereta povrh onoga što je potrebno“. A potrebno je bilo uzdržavati se od bludništva (izvanbračnih veza) i od onoga što je bilo važno zbog mira u kući (jer je to Židovima bilo osobito odvratno): od mesa žrtvovanog idolima, od krvi i od udavljenoga.

Bilo je to izuzetno mudro. Pravo djelo Duha Svetoga! S jedne strane, kršćanima iz poganstva nisu htjeli nametati „teška, nesnosna bremena“, koja ni sami Židovi nisu u potpunosti mogli nositi. Time bi kršćanima iz poganstva Zakon postao zaprekom da se razvijaju u slobodi djece Božje.

S druge strane, jeruzalemski sabor nije htio poniziti ni judeokršćane. Iako idola nema, pa prema tome nije nikakav problem blagovati meso žrtvovanog idolima, iako je „Gospodnja zemlja i sve na njoj“, te prema tome se može blagovati i krv i meso životinje koja je bila udavljena, apostoli su bili tankoćutni i nisu htjeli prezreti običaje koji su judeokršćanima bili izuzetno važni zbog njihova odgoja i kulture. Bila im je važnija ljubav od mahanja istinom.

U ovom vidimo pouku i za našu Crkvu ( dakle, u župi, biskupiji, sveopćoj Crkvi) i za naše društvo je važno pitanje: zašto nametati nešto što po sebi nije nužno potrebno? Ako je za tvoj kršćanski život od posebne važnosti određena vrsta molitve, određeni duhovni pokret, određeno duhovno središte; tko ti brani da se time služiš u svom duhovnom napredovanju? Ali nemoj to drugima nametati kao bitno, nužno i jedino ispravno!

S druge strane, ako si poglavar, ako si „uzeo ključ znanja“, nemoj svojom pameću svojom sviješću kako si u pravu uznemirivati ljude koji idu nekim svojim staromodnim putem, a koji se izravno ne protivi našoj vjeri. Moram li, recimo, ja kao svećenik doista oštro izgrditi staricu koja uporno u sebi moli krunicu za vrijeme svete mise, osobito za vrijeme, recimo, moje (kako znamo o sebi misliti!) sjajne propovijedi? Budimo, dakle, strpljivi prema drugima kao što očekujemo da drugi također imaju razumijevanja prema nama!

Amen.

  Prema: vlč. prof. dr. Zvonko Pažin