UVOD I POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre, znamo da su mnogi i mnogi  porobljeni i zatočeni tokom ljudske povijesti sanjali o slobodi kao o najvećem blagu, a slobode su bila puna usta svih revolucionara i narodnih vođa. Svi mi žudimo za slobodom, žudimo za nesputanošću. Htjeli bismo urediti i svoj vlastiti život i cijeli svijet po vlastitom ukusu. Ne bismo htjeli da nas itko ili išta ograničava… Danas nam Božja riječ, evo, govori o služenju i robovanju. A tko će nas bolje poučiti od našega Gospodina?  On ima riječi života vječnoga. Otvorimo se, stoga, danas Kristovu nauku i njegovim otajstvima. Pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste. Ispovijedam se …!

·         Gospodine, ti se sve stvorio dobro. Gospodine, smiluj se!

·         Kriste, zalutaloga čovjeka ti vraćaš u krilo Očevo. Kriste, smiluj se!

·         Gospodine, pozivaš nas da idemo za tobom, jer ti imaš riječi života vječnoga. Gospodine, smiluj se!

Smilovao nam se Svemogući Bog, oprostio nam grijehe naše i priveo nas u život vječni. Amen.

Prihvatiti Krista u potpunosti

Braćo i sestre, riječ sloboda tako se rado koristila i još se koristi u svim prevratničkim pokretima. Biti slobodan! Kako li to samo izgleda lijepo i privlačno?  U svojim filmovima Amerikanci tako rado kažu: Ovo je slobodna zemlja. Sloboda je svakako i važna i uzvišena, sloboda je, konačno, i Božji dar. Međutim, možemo li govoriti o slobodi kao o mogućnosti da čovjek čini što god želi? Što je to, zapravo, sloboda. Evo kako danas o tome progovara Božja riječ.

Izaberite danas komu ćete služiti

Koliko god mi govorili da smo slobodni, svakodnevno vidimo koliko smo ograničeni. Evo, svi mi moramo platiti voznu kartu u vlaku, autobusu ili tramvaju. Vozač mora imati važeću vozačku dozvolu, putnici na prednjim sjedištima automobila moraju biti vezani. Čak nam se prijete kako na izlasku iz prodavaonice moramo imati račun za kupljenu robu. Djeca moraju ići u školu, moraju biti cijepljena. I onda se u našem društvu događa nešto što je u najmanju ruku čudno. Ukoliko Crkva govori o Božjim zapovijedima i naglašava ih, na to se gleda kao na ograničavanje čovjekove slobode, a istovremeno ti dežurni kritičari Crkve prikrivaju kako nas potrošačko društvo itekako zarobljava zavaravajućim ugovorima o povoljnom pretplatničkom odnosu za mobitele, kako nas izluđuju govorom da nešto moramo nabaviti i imati, i da ne idemo dalje u raspravu koja je već poznata. Čuli smo danas kako nasljednik Mojsija Jošua u prvom čitanju (Jš 24, 1-2a.15-18b) govori svojim sunarodnjacima, a govori zapravo Božju riječ i svima nama. On veli: Ako vam se neće služiti Gospodinu, izaberite danas kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci… Zvuči pojednostavljeno. Naime, u starini su ljudi jednostavnije gledali na život. Nekome čovjek treba služiti (u njih riječ služenje označava posvemašnje predanje): Bogu ili sotoni. Na takav način govori i Isus: Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu (Mt 6,24). Tako su, nadalje, u prvim kršćanskim vremenima oni koji su kršteni bili smatrani slugama Kristovim, a oni nekršteni nužno kao sluge sotone. Zato su nad pripravnicima na krštenje molili   molitve otklinjanja da ih oslobode utjecaja sotone. Isus zato jednostavno veli: Tko god čini grijeh, rob je grijeha (Iv 8,34).

To je potpuna istina. Zar ne primjećujemo kako nas grijeh zarobljava? Uzmimo za primjer različite ovisnosti: alkohol, cigarete, klađenje, računalo, telefon i sve ono što nude mediji… Upravo osjećamo kako nas i naše stvari zarobljuju, kako naša volja sve više slabi. Konačno, kada zadovoljimo neku od svojih strasti, osjećamo li se mirno, osjećamo li se slobodno i radosno? Rekli bismo: Ne baš! Kao da nas to ispražnjava i traži sve više i više, kao u čovjeka koji pretjeruje u alkoholu… Govore nam da smo slobodni, ali nas ovozemaljski probitci – koji bi bili sami sebi svrhom – čine praznim i nesretnima.

Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu

Jošua danas daje jednostavno rješenje: Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu. U čemu je ljepota i mudrost služenja Bogu? Prisjetimo se onoga što vrlo dobro znamo. Bog nas je stvorio. Stvorio nas je iz ljubavi. Stvorio nas je da radosno živimo u ovome životu, stvorio nas je za sebe, za vječnost. Stvorio nas je na svoju sliku, a nakon ljudskoga grijeha Isus Krist nas je spasio tako da smo postali dionici njegove božanske naravi, baštinici neba, prava djeca Božja. Sve ono što nam Bog zapovijeda u službi je naše sreće na zemlji i vječne sreće na nebesima. Sve što nam zapovijeda, isključivo je za naše dobro. Prema tome, ako čovjek ide Božjim putem dobrote, milosrđa, čestitosti, praštanja, ljubavi, onda on već ovdje na zemlji – snagom Kristove milosti – ostvaruje sliku Božju u sebi, ispunja svoj život smislom i srećom, jer zna da je na svome mjestu i na pravome putu. Naprotiv, kada čovjek ide putovima svojih strasti, srce mu ostaje uvijek prazno, jer ljudsko srce samo Bog može ispuniti. Prema tome, onaj tko Bogu služi, sebi dobro čini, taj kraljuje, taj se raduje i u nevoljama, taj sa zahvalnošću i prostodušnom radošću prihvaća i ovozemne darove usmjerujući svoj pogled prema vječnosti. Božji čovjek, kršćanin, ispunjen je čovjek, miran je i sretan, slobodan je čovjek, jer Bogu služiti znači sebi dobro činiti, znači kraljevati s Kristom.

Duh je onaj koji oživljuje

Zaključujemo da nije lako vjerovati u ovo, a još je puno teže po tome i živjeti. Ovih smo nedjelja slušali Isusov govor o nebeskom kruhu, o njegovu tijelu koje se daje za hranu. Isus je govorio kako od zemaljskoga kruha čovjek uvijek iznova ogladni, a da nebeski kruh daje život vječni. Među slušateljima i učenicima bilo je dosta onih koji su htjeli ovozemni kruh i ovozemno  kraljevstvo. Zato, veli današnje evanđelje (Iv 6, 60-69): Mnogi od Isusovih učenika rekoše: „Tvrda je to besjeda. Tko je može slušati?“ Isus ostaje nepokolebljiv i zaključuje: Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Doista, kad ostanemo za trenutak sami sa sobom veoma dobro znamo da je tome upravo tako. Što god čovjek posjedovao ili postigao na ovome svijetu – to ima ograničeni rok trajanja. Ono što je samo od tijela i samo od ove zemlje (pa i zemaljska slava!) – to nužno prolazi. Duh je onaj koji oživljuje. Riječi evanđelja i danas su nekima tvrda besjeda. Puno je lakše ići za maticom, tražiti široka vrata i prostran put. Međutim, mi želimo služiti Gospodinu. Tako postupajući činit ćemo dobro i sebi i onima s kojima živimo. Služiti Gospodinu znači ostvarivati kraljevstvo Božje već ovdje na zemlji, a to je kraljevstvo istine, ljubavi i pravde. To je kraljevstvo koje se istinski bori za čovjeka i njegove najdublje težnje. Služiti ovome svijetu znači uništavati Božju sliku u sebi i unazađivati ovaj svijet koji je Bog stvorio i koji će Bog u Kristu na koncu vremena preobraziti. I konačno, recimo danas iz srca zajedno sa Šimunom Petrom: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! 

Amen.