POZDRAV I POKAJNIČKI ČIN.
Braćo i sestre, sve što poznajemo u svijetu, plod je Božjih ruku. A kao ljudi ipak strahujemo od mnogo čega: strahujemo od poplava, od požara, od potresa, od strašnih vremenskih neprilika, od ratova, gladi, bolesti.. i od mnogo čega drugoga. Ipak, ako imamo povjerenje u Boga, trebali bismo se osvijestiti i biti sigurni da nam ništa od tih nabrojenih stvari ne može nauditi za vječnost. Jer smo otkupljeni Kristovom mukom i krvlju i njemu pripadamo. Štiti nas On koji ima vlast nad svime!
Mi ipak u svojim strahovima i brigama za svoj život nerijetko učinimo neke stvari koje su protivne onome čemu nas Isus poučava, a samim time protivne su i cilju našega života. Zato se na početku ove sv. mise pokajmo za sva takva djela, kako bismo se vratili u potpunu zaštitu našeg Otkupitelja! Ispovijedam se…!
HOMILIJA
Braćo i sestre, današnji evanđeoski tekst kojeg smo upravo čuli, opisuje nam jednu vrlo neobičnu situaciju iz života Isusa i njegovih učenika, koja je upravo učenicima djelovala vrlo pogibeljno. Naime, nakon što je Isus završio poučavati mnoštvo o otajstvima kraljevstva Božjega, odlučio je s učenicima prijeći na drugu stranu Galilejskoga mora. No dok je on na krmi spavao, nastala je žestoka oluja na moru, te su se učenici pobojali za ishod plovidbe, te su u strahu odlučili potražiti njegovu pomoć. Doista, on je na njihov vapaj utišao vjetar i more pokazujući svoju božansku moć, da bi nakon toga prekorio i njihovu nevjeru i bojažljivost govoreći im: Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere? Prekorio ih je jer su iz njegova nauka i iz njegovih djela trebali razumjeti da raspolaže božanskom moću, te da im se onda, dok su s njim na lađi, ne može dogoditi ništa zloga. Time im je htio dati do znanja da ih on nikada nije prestao štiti i čuvati svojom moću, pa i onda dok je na krmi spavao, jer on nikad od čovjeka ne usteže svoju ruku. Pa i kad vide da on spava, on je ipak svojom božanskom snagom mnogo budniji nego kad čovjek bdije. Stoga se pokazalo da je u njima u tom trenutku zaspala vjera, pa čak doživjela i pravi brodolom, jer su izgubili povjerenje da ih štiti njegova moć.
Evo, kroz slične situacije i iskušenja prolazimo i mi sami u svom životu, te nam se često čini da se Bog negdje udaljio od nas, da spava ili da se povukao od nas na odmor. U biti ne shvaćamo da mi spavamo, a da on u tim trenutcima želi našu vjeru držati budnom u svijetu. Uistinu, mi najčešće svoj život poimamo tako da bismo se opustili, a svijet oko sebe doživljavali kao idiličan, kao stanje u kojemu nam se ništa lošega i nepredviđenoga ne može dogoditi, jer sve isplaniramo svojim ljudskim sposobnostima i sve držimo pod kontrolom. Upravo kad nam sve ide za rukom, kad je životna plovidba mirna i bezbrižna, riječ je o situacijama kad se najčešće događa da zaboravimo na Boga, jer ne vidimo nikakve potrebe i koristi od njegove prisutnosti. A dok mi njega zaboravljamo, Bog, naprotiv, hoće da ga budimo u svim svojim životnim situacijama i da ga dozivamo, a ne da živimo kao da ga nema ili da mislimo kao da mu nije stalo do nas.
Stoga, „probuditi Boga“ znači osvijestiti se i postati svjestan njegove prisutnosti u nama i za nas, postati svjestan njegove prisutnosti pored nas i među nama. ‘Probuditi Boga’ znači ne opustiti se u ovome svijetu misleći da će sve samo od sebe ići, te da možemo biti i da jesmo i bez njega gospodari svih situacija u kojima ćemo se naći. A kad vidimo kako se pojedinci ponašaju, tada se doista stječe dojam da Bog u njima spava, pa čak da su ga u sebi samima pokopali. Za mnoge Bog spava jer su oni uspavali vlastitu savjest i umrtvili je do te mjere da ne osjete njegovu živu prisutnost, te ga drže zaspalim, što onda oni koriste za svoje zle i izopačene namjere. Eutanazirajući – odnosno umrtvljujući svoju savjest i ljudskost, ljudi se uvjeravaju da Boga nema ili bar da mu nije stalo ili da neće uspjeti reagirati na sva bezakonja koja počine. Takve doista treba oživjeti i razbuditi na život svjestan Božje prisutnosti.
Stoga se ne bojmo ‘probuditi Boga’, i to ne samo na ovaj način na koji učiniše apostoli, u strahu za vlastiti život. Nemojmo ga buditi samo kao malovjerni, nego probudimo ga kao vjernici. To jest, ako budemo vjerovali istinski i živo, osjećat ćemo njegovu stalnu i žarku prisutnost. Probudimo ga na način da ga po vjeri budemo trajno svjesni u sebi samima, jer on nikada ne spava, premda mi ne razumijemo uvijek način na koji bdije pored nas i u nama. Probudimo Boga time što ćemo svojim djelima trajno odražavati njegovu živu prisutnost koja nam ulijeva sigurnost za život. Živimo pod njegovim budnim okom da se naša savjest nikad ne uspava, pa da tako on ne zaspe u nama, iz čega bi onda mogao proizići pravi brodolom života. Dopustimo mu da on u nama utiša sve bure i oluje neurednog življenja i sve vjetrove ljudskih nauka koji nas odvajaju od njega, kao i svako valovlje strasti ovoga svijeta koje nas salijeću i prijete da nas progutaju svojim bijesom i silinom. Budimo stoga odgovorni mornari svoje lađe i odvažno plovimo smjerom koji nam je Krist zacrtao, jer je to jedini smjer na kojem imamo potpunu sigurnost plovidbe i dolaska do cilja. Budni budimo, kako nas upozorava Pismo, i slušajmo njegov glas, jer nas on kao Učitelj i Kapetan lađe nikad ne napušta, nego nam ukazuje povjerenje time što nam prepušta kormilo našeg života, uvjeren kako ćemo slijedeći njegov glas i upute koje nam je dao za dolazak u onaj drugi, vječni život, sigurno preploviti na drugu stranu mora ovoga života.
Amen.
Prema: prof. dr. don Ivan Bodrožić