7. vazmena nedjelja – Proslava Boga u svakodnevici
Uvodne misli i pokajnički čin:
Braćo i sestre! Na današnju Sedmu uskrsnu nedjelju u riječima sv. evanđelja po Ivanu imamo priliku čuti kako Isus, oko kojega su okupljeni njegovi učenici, upućuje molitvu Ocu nebeskom te moli da ga Otac proslavi, jer se približava ispunjenje njegova poslanja i njegova cilja ovdje na zemlji, a to je proslava Oca nebeskoga! Stoga, u ovom tjednu na poseban način molimo Boga da nam dadne snage kako bismo i mi otkrili svoje poslanje i ostvarili ga u svijetu u kojem živimo, te kako bismo otkrili svoje poslanje koje smo primili na krštenju, a to je da se sam Bog proslavi u našim životima! – Ispovijedam se…!
Homilija
Braćo i sestre, u evanđeljima nalazimo na puno mjesta zapisano kako je Isus mnogo molio. Povlačio se u samoću. Molio je na brdu. Molio je u noći… A mi zapravo jedva znamo što i kako je Isus molio. To ostaje njegova tajna. Kao što naše moljenje ostaje naša tajna. Jer moljenje je stvar srca. Nešto vrlo osobno, intimno. Kad promatram recimo molitelje u crkvi koji su upalili svijeću, koji su pobožno kleknuli, tiho sjede zatvorenih očiju: što ja znam o njihovoj molitvi – kakva je ona? Ali to me dira.
Tu i tamo do nas dopire riječ glasne molitve, potresne molitve, molitve u muci križa: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!” Puno puta mi smijemo na trenutak zaviriti malo u dušu Isusovu. Slutimo što pokreće njegovo srce. Zbog čega moli.
Nijedna Isusova molitva nije tako izvorno predana kao Isusova “oproštajna molitva”, ona upućena Ocu nebeskom prije uhićenja, prije smrtne osude. Danas evo čitamo prvi dio te molitve. To je nešto kao Isusova oporuka, njegova posljednja volja, koju on povjerava Bogu. Prva riječ te molitve kazuje ukratko sve , što Isusu leži na srcu: “Oče!” Tako on oslovljava Boga. Tako trebamo i mi oslovljavati Boga: “Oče naš!” Ako to shvatimo, ako nam to stvarno uđe u srce, tada smo sretni.
Isusova posljednja želja je da upoznamo Boga. On upravo za to moli Oca svoga. Dok mi često i ne mislimo na Boga. Često imamo uske, krive predodžbe o njemu. Sačuvali smo slike o dalekom Bogu, o starom čovjeku s bijelom bradom. Ili o Bogu-knjigovođi, koji točno vodi knjigu naših grijeha i pogrešaka i kako sve točno zapaža i ništa mu ne može umaći. Ili možda imamo sliku o dragom Bogu koji pušta drage ljude da budu svoji, i za njih se više ne brine puno.
Čuli smo kako Isus moli, da mi trebamo upoznati Boga kao njegova i našega Oca: “Objavio sam ime tvoje ljudima.” Da, mi, dakle, možemo upoznati Boga. Mi samo trebamo gledati na Isusa. Tada vidimo kakav je Bog. Trebamo samo slušati Isusa, i tada slušamo samoga Boga. Nije li to nešto veličanstveno? Bog je neshvatljiv, ali Isus je “Bog za prihvaćanje”. Bog nam je želio pokazati tko je on, i stoga je Isus došao da ga možemo susresti. Zato je to tako važno, tako napeto, da točno pazimo na Isusove riječi. U njima nam govori Bog. S ljudskim gestama, s ljudskim srcem…
Braćo i sestre, mi znamo da je Isus svim svojim srcem molio za nas ljude. I to za sve nas ! Ne samo za neke! Njegovo je srce dakle otvoreno za sve ljude? I ne samo za neke koji su osobito dobri! I ne samo za izabrane! Zar Isus sam nije rekao: “Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni.” Vjerujem da je Isus uvijek na poseban način molio za one koji su najhitnije trebali pomoć. Za najugroženije! Za one koji su jako pritisnuti nevoljama i potrebama…!
Zar i mi ljudi ne postupamo slično? Zar jedna majka ne moli osobito za svoju djecu koja su u najvećoj opasnosti, u najvećoj nevolji..? Tu je ta naša molitva puno puta burna i jaka. Uz tu je molitvu cijelo naše srce. “Moliti za druge znači dati svoje srce”, kaže jedan monah (Siluan) s brda Atosa. I Isus je dao svoje srce. Prolio je svoju krv do smrti na križu. Njegova molitva je bila tako ozbiljna – bila je za mene, i za tebe, koji smo siromašni grešnici. Zbog toga je bitna proslava Boga u našim životima upravo po molitvi, po našim djelima i našim riječima! Amen.
Prema: Fra Jozo Župić