25. rujna 2022.
POZDRAV
Braćo i sestre, i današnja nedjelja nastavlja govor o raspolaganju materijalnim dobrima i o odnosu prema bogatstvu i prema ljudima. Naročito prema onima koji su siromašni i obespravljeni. Imati novac i vlast godi ljudskim navikama, ali sve to materijalno vrlo lako i brzo pokvari čovjeka i preuzme vlast nad njim i njegovim postupcima. Zato pozorno slušajmo Božju Riječ i nastojmo na vrijeme izbjeći probleme i onu prividnu prednost koju nam daje bogatstvo.
POKAJNIČKI ČIN
S pravom možemo reći da imamo sve, a nemamo ništa! Nerijetko se tako dogodi kad se pouzdamo samo u materijalno i zanemarimo ili čak pogazimo svo poštenje, svu pravednost, prijateljstvo i sva ostala dobra koja su vrjednija od svega. Promislimo o svim lošim postupcima koje smo učinili halapljivo zgrćući materijalna dobra, a zaboravljajući na nebeska i vječna- Iskreno se pokajmo! Ispovijedam se..!
POKLIK KRISTU
– Gospodine, koji s nama, unatoč našim grijesima, postupaš blago i s ljubavlju, smiluj se!
– Kriste, koji svoju nemoć očituješ neizmjernim praštanjem i milosrđem, smiluj se!
– Gospodine, koji potlačenima vraćaš pravicu i gladnima kruha daješ, smiluj se!
Smilovao nam se Svemogući Bog, oprostio nam grijehe naše i priveo nas u život vječni. Amen.
HOMILIJA
Braćo i sestre, Isus nam danas, evo, pripovijeda priču o bogatašu (Lk 16, 19-31) koji se „odijevao u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio.“ Pred njegovim je vratima ležao jedan siromah imenom Lazar, koji se priželjkivao nasititi onim što je padalo s bogataševa stola. Doslovno je žudio za otpacima i mrvicama. Međutim, nije ga nitko zapažao. Samo su psi dolazili i lizali njegove čireve. Tko zna, možda taj bogataš i nije bio svjesno zloban i nemilosrdan. Jednostavno, nije vidio, nije primijetio, nije imao vremena za siromašne i neznatne. Sit gladnu ne vjeruje, veli ona poslovica. Evo upečatljive slike. Ono što su za bogataša bile nevažne mrvice i otpaci, za Lazara su one značile hranu, značile su život, preživljavanje. Lazar je žudio za mrvicama!
Ovo zvuči nevjerojatno, rekli bismo u prvi mah. Pa ipak, toliko je to blisko i nama i našem vremenu. Koliko je samo i nas samih tijekom minulog rata u izbjeglištvu i progonstvu oskudijevalo i bilo željno tih „mrvica“ koje smo, hvala Bogu, ipak dobivali preko dobrih ljudi, koji su davali od sebe i radili u raznim humanitarnim organizacijama, da bi nam priskrbili ono najnužnije! Po sebi nije nikakav problem činiti dobro, ali i danas je malo ljudi koji to od srca čine, držeći se one: Dobro je činiti dobro! Temeljna je stvar zapaziti, imati sućuti, imati srca i ljubavi. Potrebno je činiti dobro ne udarajući na velika zvona! Obično se jako naglašavaju ona junačka, velika i veličanstvena dobra djela. Eno: onaj tamo je život dao za svoju domovinu. Onaj tamo liječnik ili misionar četrdeset je godina proveo u užasnim životnim uvjetima liječeći gubavce. Eno, onaj je žrtvovao svoj život da bi spasio dijete iz zapaljene kuće. To su velikani i divimo im se. Ali, pogledajmo, mi svakodnevno mrvicama možemo učiniti puno stvari koje našim bližnjima puno znače. Za mene je to možda sitnica, mrvica, a za njega silno važna stvar. Eno, na primjer, službenik na šalteru jednom točnom i ljubaznom informacijom može učiniti čovjeku veliku uslugu i poštedjeti ga cjelodnevnog lutanja od šaltera do šaltera. A tek ako mu pomogne da ispuni neki formular – obrazac! Možemo ustupiti nekome mjesto u javnom prijevozu, možemo pustiti stariju osobu, majku s djetetom ispred sebe u dugom redu pred blagajnom, ili možda radnika koji treba platiti samo burek i jogurt, pa da požuri na svoje gradilište. Ili stranca uputiti u njemu nepoznatom gradu na pravu adresu. A velika „mrvica“ je kada sa zanimanjem i dobrohotnošću saslušamo svoga bližnjega, kada mu poklonimo svoje vrijeme… ( danas je ljudima možda najpotrebnije upravo to da mu posvetimo vrijeme, da ga samo saslušamo i puno ćemo mu pomoći… ne svojom pameću, pa ni novcem.. nego samo da ga ima tko strpljivo saslušati i njemu će odmah biti bolje!). Takve su mrvice silno važne u obitelji, na radnom mjestu, u školi, u bolnici.. Imati vremena za drugoga. Treba odložiti mobitel, prekinuti suvišan razgovor ili igricu, ugasiti televizor, na trenutak ostaviti po strani nešto što mi je , kako mislim, važno i usredotočiti se na vlastito dijete, bračnoga druga, na brata, na svog roditelja i pomisliti: „Tu sam, za tebe.“ Mene košta malo strpljivosti, malo vremena, a toj osobi to može biti silno, silno važno. Prisjetimo se kako smo se mi osjećali kada nam je bila toliko važna nečija blizina i podrška. A što reći o mrvicama u obavljanju kućnih poslova… Ono što je meni, dakle, mrvica, nekome može biti silno blago. Mrvicama možemo čudesa učiniti. Vrijedi pokušati. Amen.
Prema: Dr. Zvonko Pažin
Profesor Liturgike na KBF-u u Đakovu