Čitanja: Post 18,1-10a; Ps 15,2-4.5ab; Kol 1,24-28; Lk 10,38-42
POZDRAV I POKAJNIČKI ČIN
Braćo i sestre, okupljeni smo i danas na izvoru utjehe, snage, dobrote, ljubavi, mira i svih drugih dobrobiti koje nam Krist bezuvjetno daje! – Kako bismo bili dostojni današnjeg zajedništva za Kristovim stolom – stolom Riječi i Tijela njegova – pokajmo se za svoje nedosljednosti i loše primjere koje dajemo mladima, kako bismo obnovljeni Božjom milošću, mogli dostojno proslaviti ova sveta otajstva! Ispovijedam se…!
POKLIK KRISTU
– Gospodine, koji krijepiš naš život i dobrostiv si prema nama, smiluj se!
– Kriste, koji u nama produbljuješ nadu, vjeru i ljubav, smiluj se!
– Gospodine, koji nas trajno hraniš nebeskim otajstvima, smiluj se!
Smilovao nam se Svemogući Bog, oprostio nam grijehe naše i priveo nas u život vječni. Amen
UVOD U ČITANJA
I. Sveti pisac Knjige Postanka prepričava nam Abrahamovu neizmjernu gostoljubivost prema pridošlim strancima.
II. Apostol Pavao u Poslanici Kološanima govori o sebi kao navjestitelju evanđelja.
III. Evanđelist Luka nam prepričava događaj ugošćavanja Isusa kod sestara Marte i Marije.
HOMILIJA – PROPOVIJED
Braćo i sestre, i danas je nažalost, puno zla u svijetu: od psovke, obiteljskog nasilja, preko bezdušnog bogaćenja pa sve do osvajačkih ratova. Zbog toga i danas neki pokreti u Crkvi smatraju da je potrebno činiti pokoru koja bi bila zadovoljština Bogu za strašne grijehe ovoga svijeta. Odakle to uvjerenje da jedan čovjek pred Bogom može dati zadovoljštinu za grijeh drugoga čovjeka? Vjerojatno je to utemeljeno na (površnom) razumijevanju ovih Pavlovih riječi: „Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.“ Prema ovome ispadne da je Kristovo trpljenje i otkupljenje nekako nezavršeno i nesavršeno, pa onda mi moramo nadopunjavati ono što on nije do kraja učinio. Naravno, da to nije tako. Novi zavjet jasno kaže da je Isus jedini Spasitelj koji nas je besplatno spasio. Ni jedan čovjek tome ne može ništa ni dodati ni oduzeti. Pa što bi onda značile ove Pavlove riječi?
Evo. Kršćani vjeruju da je Krist sve učinio i da mu nije potrebna naša pomoć. Međutim, kako nas on čini svojom braćom i sestrama, onda sve ono što činimo: naše nevolje, naše trpljenje, naše nastojanje oko dobra, sjedinjuju se s Kristovim djelom, tako da mi postajemo njegovi suradnici i (su)dionici spasenja. U tome smislu često me je dirnula duboka vjera tolikih bolesnika koji su svoju tešku bolest tako razumijevali. Govorili su mi: „Isus je trpio, pa onda i ja trebam trpjeti.“ I zbog toga su – iako teško bolesni – pokazivali duboki mir i predanost.
Nije to fatalizam, gdje se čovjek prepušta kako se često kaže: „sudbi kletoj“. To je vjera u Boga koji je Krista raspetog uzdigao i proslavio, to je vjera u Boga koji – po nama nedokučivom naumu – preko muke i smrti dovodi čovjeka do uskrsnuća i proslave. Evo zašto je kršćanima svaki život važan. Ne postoji život koji ne bi vrijedilo živjeti. Ne postoji razlog zbog kojega bismo – iz lažnog i besmislenog „milosrđa“ – čovjeka ubili i nazivali to „eutanazijom“, u prijevodu „lijepom smrću“. Sve je u Kristu smisleno: i život i smrt, radost i žalost, zdravlje i teška bolest, prihvaćenost i odbačenost, baš kao što veli psalam: „Koji tvoj Zakon ljube, velik mir uživaju.“
Evo, braćo i sestre, i mi danas potaknuti Božjom riječi, budimo svakoga dana ustrajni u pokazivanju primjera života i djelovanja
Bližnjima oko sebe, naročito mladima i djeci. Svakodnevno se sjetimo Abrahamove gostoljubivosti, Martine požrtvovnosti u
Služenju, ali najviše Marijine spremnosti na služenje. Amen.
Prema: dr. sc. Zvonko Pažin
Profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu 3