Čitanja: Dj 5,27b-32.40b-41; Ps 30,2.4-6.11-12a.13b; Otk 5,11-14; Iv 21,1-19
POZDRAV
Braćo i sestre, svake pouskrsne nedjelje okupljamo se na još jednoj euharistiji očekujući novu snagu, nadu, mir, okrjepu i utjehu. Sve to nas i očekuje ako ćemo se potpuno predati Gospodinu, pozorno upijati svaku njegovu riječ, te blagovati za njegovim oltarom i onda ići pronositi ono što smo primili i svjedočiti uskrsloga Krista svijetu u kojem radimo i živimo!
POKAJNIČK ČIN
Nije uvijek jednostavno samome sebi posvijestiti i priznati svoje nedostatke, propuste i grijehe, ali Krist to od nas traži kako bismo bili dostojni susreta s njime. Dakle, iskreno se pokajmo!
POKLIK KRISTU
– Gospodine, koji si nam obnovio maldost duha, smiluj se!
– Kriste, koji si nam vrati dostojanstvo sinova i kćeri Božjih, smiluj se!
– Gospodine, koji si nam svojim uskrsnućem otvorio vrata raja, smiluj se!
Smilovao nam se Svemogući Bog, oprostio nam naše grijehe i priveo nas u život vječni! Amen.
HOMILIJA
Braćo i sestre, nama kao vjernicima može nam se dogoditi da ne znamo čemu nam ‘služi’ vjera. To jest da ne znamo zašto nas je Gospodin pozvao ili što od nas hoće. Često se može susresti vjernike koji ne znaju koje poslanje imaju pred Bogom, to jest što bi trebali u njegovo ime činiti za ljude. Stoga bi se moglo reći da u našoj vjerničkoj stvarnosti ima mnogo nesnalaženja i zbunjenosti. Promatrajući u današnjem Evanđelju kako se osjećaju i ponašaju apostoli nakon uskrsnuća Gospodinova, može se doći do zaključka da su i oni jednako zbunjeni i kao pogubljeni. Naime, Gospodin je uskrsnuo i ukazao im se u nekoliko navrata u Jeruzalemu, ali oni se još uvijek ne snalaze. Poručio im je da idu u Galileu gdje će ga dodatno vidjeti, ali nisu znali što On još očekuje od njih. Još nisu otkrili što njegovo uskrsnuće znači, ne samo za njega, već i za njih. Nije im bilo jasno da je uskrsnuće bile doista vrlo bitno, važno i snažno za cijeli ljudski rod. Još im nije dopiralo do svijesti da je događaj uskrsnuća bio središnji događaj ljudske povijesti, vrlo konkretan i poticajan za svakog čovjeka.
Umjesto toga oni su bili sasvim zbunjeni i izgubljeni do mjere da nisu znali što im je činiti. Vrtjeli su se oko sebe, nesposobni znati što bi uskrsnuće trebalo značiti u njihovoj svakodnevnici. U svom nesnalaženju nisu otkrivali pravi smisao Gospodinove uskrsne prisutnosti, koje očito još nije prodrlo do dubine njihove svijesti i spoznaje, nije prodrlo do dubine srca i nije proželo svaku poru njihova bića. Zato im se Gospodin odlučio još jednom ukazati i poučiti ih više znakovima nego riječima, više stvarnošću svoga života, nego intelektualnim znanjem. Svojim ukazanjima im je htio ostaviti utisnutu istinu da je on došao k nama ljudima kako bi s nama podijelio našu ljudsku stvarnost, što je pretpostavljalo da će ispiti i kalež muke kako bi nas obdario darom uskrsnuća. Došao je k nama kako bi s nama podijelio svoje božanske darove. Ali to još nije bilo sve, jer je nakon uskrsnuća želio učiniti još nešto, što je znakovito pokazao ukazanjem na Galilejskom moru, kako je opisano u današnjem evanđeoskom odlomku.
Doista, ne samo da je htio nama ljudima nešto dati, već je želio uspostaviti suradnju s nama očekujući da se svi mi koji spoznamo i osjetimo snagu uskrsnuća otvorimo suradnji s njim. Bez obzira što mi nemamo njemu bez njega što ponuditi, Isus nam skreće pozornost da nas treba. Vidimo to i iz dinamike ukazanja na jezeru, kako nam zapisa sveti Ivan. Vrlo je znakovito da je Isus pitao svoje učenike imaju li što za jelo: ”Dječice, imate li što za prismok?” Pitanje je bilo takvo kao da je od njih tražio da mu dadnu nešto za jelo, ako su već cijelu noć bili u ribolovu. Jednako je znakovito što im potom ne daje za doručak samo od riba i kruha koji je on imao uza se na žeravi, već traži da mu donesu i riba koje tek uloviše. Premda im je on pomogao uloviti te iste ribe, ali one su bile i plod njihovih napora i ruku, razvidno je bilo da mu je stalo i do njihova doprinosa. I jednom i drugom gestom izrazio je želju za njihovom suradnjom, bez obzira što oni nisu imali riba za dati njemu, već on njima, i što oni nisu bez njega ulovili dobra ulov od sto pedeset tri velike ribe.
Sve što je Isus učinio doprinijelo je da ga učenici prepoznaju i da budu sigurni u njegovu prisutnost, a nadasve da im se ureže u svijest što im je činiti nakon što su postali svjesni da je uskrsnuo. Zadaća im je, dakle, bila da surađuju u njegovu poslanju. Kao što je i naša zadaća surađivati o tome istom poslanju! A to su mogli ako su se hranili njegovom prisutnošću, te jelom njegova tijela koje im je nudio kao blagoslov tijelu i duši. On je trebao njihov trud i napor, njihovo zalaganje oko dobrog ulova, koji neće biti više ulov ribe, kao što je Petru obećao na početku, već će biti ljudi i njihovo spasenje. Isto danas Isus očekuje od svakoga od nas. Nakon što je on uskrsnuo, nemamo pravo živjeti malaksalo, bezvoljno i zbunjeno, kao da njegova uskrsna snaga nije u nama, već nam je poslanje sudjelovati u svemu što je on činio. A on je jasno dao do znanja da je došao spasiti ljude svojim uskrsnućem. Za to poslanje trebali su mu vrijedni poslanici koji će nesebično svoj trud pridružiti njegovu naviještajući odvažno i neustrašivo istinu uskrsnuća. Jer nas nije obdario vjerom da bismo je čuvali samo za sebe, već nas je obdario vjerom da drugima naviještamo spasenje i život vječni. Tato dopustimo Gospodinu da nas nahrani svojim božanskim životom, te budimo njegovi odvažni suradnici na njivi spasenja svih ljudi, jer i o našem kršćanskom svjedočanstvu ovisi koliko će riba biti u Kristovoj mreži, to jest koliko će veliko biti stado koje će on uvesti na pašnjake života vječnoga. Amen.
Prema: dr. sc. Ivan Bodrožić
Profesor patrologije na KBF-u u Splitu i urednik stranice patrologija.com