POZDRAV

Braćo i sestre, danas je veliki dan u našem vjerničkom životu. Pozvani smo na Kristovu Posljednju večeru na kojoj nam je omogućeno sudjelovati u najvećim otajstvima njegova života i djela otkupljenja. U zahvalnosti Ocu nebeskom Krist prihvaća do kraja ići putem poslušnosti, služenjani poniženja, najavljujići apostolima svoju muku i snrt. Učimo i mi iz njegova primjera jer i mi smo pozvani ići tim putem.

POKAJNIČKI ČIN

Toliko toga nam se svakodnevno događa, više ili manje lijepog, ali nismo uvijek i na svemu zahvalni. Kad je dobro, sretni smo, ali ne sjetimo se uvijek zahvaliti Bogu, kad nije dobro. Mi vapimo za pomoć, ali rijetko tko je na tome zahvalan, kad primimo usliošanje! Promislimo, evo, o takvim i sličnim trenucima i ostalim propustima i iskreno se pokajmo! Ispovijedam se…!

POKLIK KRISTU

–       Gospodine, koji si nam se darovao u otajstvu euharistije, smiluj se!

–       Kriste, koji si svojik križem otkupio svijet, smiluj se!

–       Gospodine, koji nas pozivaš da svojim životom naviještamo tvoje djelo otkupljenja, smiluj se!

Smilovao nam se Svemogući Bog, otpustio nam grijehe naše i priveo nas u život vječni. Amen.

UVOD U ČITANJA

I.              Starozavjetni pisac prenosi Božju objavu narodu kako blagovati Pashz.

II.            Apostol Pavao prenosi Korinćanima svjedočanstvo o Kristovoj uspostavi euharistije.

III.           Evanđelist Ivan opisuje gestu pranja nogu, odnosno Kristov primjer služenja, koje je neodvojivo od blagovanja.

Čitanja: Izl 12, 1-8.11-14; Ps 116, 12-13.15.16b-18; 1Kor 11, 23-26; Iv 13, 1-15

HOMILIJA

Braćo i sestre, Veliki četvrtak je dan Isusove posljednje večere, dan kada je Isus ustanovio euharistiju i dan svećenika. Za Isusa je ta večer i ta večera bila izuzetno važna. On veli: “Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke.” Na toj večeri Isus im predaje svoje srce, svu svoju ljubav, sama sebe. Nad kruhom veli: “Uzmite i jedite – ovo je moje tijelo koje se za vas predaje.” A nad vinom: “Uzmite i pijte ovo je moja krv koja se za vas prolijeva.” I na koncu veli: “Ovo činite meni na spomen.” Mogli bismo reći, to je za apostole bila i prva misa i prva pričest i dan kada su oni postali ovlašteni to isto činiti njemu na spomen. Današnjim rječnikom rečeno, to je dan kada su oni zaređeni. Najdragocjenije što je Isus imao, sama sebe, svu svoju ljubav, te večeri on stavlja u njihove ruke.

A znamo što se dogodilo malo vremena kasnije – pred samu Isusovu muku. Kad je Isus bio uhvaćen, svi su se razbježali. Petar je čak zatajio svoga Gospodina. Jedini je Ivan ostao uz Isusov križ. I sve to se dogodilo, rekli bismo, dan nakon njihovog  „ređenja“, dan nakon njihove „mlade mise“ i „prve pričesti“!

U sv. Pismu često nailazimo na riječi: „Tko će dokučiti putove Gospodnje?“ Bog po Kristu svoje blago povjerava u ruke ljudi koji nisu ni besprijekorni niti uvijek vjerni. I tako je to oduvijek bilo, od apostola, pa do dana današnjega. Službenici oltara: biskupi, svećenici, đakoni, često u povijesti, pa i danas mnogi, nisu baš bili besprijekorni. Nije čudo da se onda, u vrijeme svetoga Augustina pojavila jedna krivovjerna sljedba, zvana donatisti, koja je zagovarala nauk da samo besprijekoran svećenik, onaj koji je bez ikakva grijeha može dostojno i valjano slaviti sveta otajstva, kao na primjer krštavati. Augustin se tome oštro suprotstavio naučavajući da je Bog onaj koji djeluje po sakramentima, kao vidljivim znacima. Stoga za valjanost krštenja nije odlučujuće kakav je svećenik. Svećenikova nesavršenost pogađa njega, svećenika, ali krštenje koje on slavi, valjano je.

Možda je potrebno da vam, evo, baš na današnji dan  mi svećenici   naglasimo nešto bitno iz službe svećenika. Prvo i osnovno, Bog je onaj koji djeluje po našoj službi. Drugo, nažalost, nema onoga tko je savršen u svojoj službi i koji bi u potpunosti i vjerno upotrebljavao sve darove koje mu Bog povjerava. Svi smo mi grešni, baš kao što sv. Pavao veli: “Samim se sobom neću hvaliti osim slabostima svojim.” Svi smo mi, dakle, tek grešnici.

A poznato vam je da danas susrećemo dva krajnja stava vjernika prema svećenicima. Neki su vjernici oduševljeni nekim svećenikom do te mjere da im nitko i ništa nije važnije od njih. Pa onda nije važno što veli biskup ili što veli samo evanđelje. Ono što kaže i čini takav svećenik prihvaća se kao Sveto pismo. Druga je krajnost da neke svećenike gledamo kroz njihove pogreške i grijehe i sasvim ih odbacujemo, često na račun onih prvih. I tako dopuštamo da nas vode ljudi prema svojim mišljenjima, odnosno, tako se postavljamo sucima jedni drugima. A nama je jedini vođa Krist, onaj koji reče da nikoga na zemlji ne zovemo ni vođom ni ocem.

Zato, ako hoćete  ispravno razumjeti, Bog djeluje po misi i po sakramentalnom odrješenju i onoga svećenika kojega mi smatramo osobito duhovnim i vrijednim, baš kao što Bog djeluje i po službi onoga svećenika za kojega smatramo da manje vrijedi. A zapravo,  nama je jedan Učitelj i Gospodin – Krist Isus, a svi smo mi braća, poslužitelji riječi i otajstava Kristovih.

Što se tiče nas svećenika, trudimo se i trudit ćemo se biti vjerni evanđelju i svome pozivu. Vas ostale možemo samo zamoliti da se za nas molite i da nas podržavate. Kažete li nam da smo grešni i nedostojni, ništa nam novoga nećete reći. A budete li za nas molili, kao što i mi molimo za cijelu Crkvu i cijeli svijet, dat će Bog da i naša služba kao i služba svih Kristovih vjernika Kristovom milošću bude spasonosna za cijeli svijet. Baš kao što je Augustin rekao svojim vjernicima: “Vama sam biskup – s vama sam kršćanin.”

Stoga, danas molimo Gospodina da nas slavlje Velikog četvrtka, kao i čitavog vazmenog trodnevlja uvede u božansku logiku služenja i ljubavi koja jedina jamči istinski smisao života već sada, a onda k tomu i spasenje, odnosno slavlje uskrsnuća i život vječni. Amen.

Prema: dr. sc. Zvonko Pažin

Profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu 3