Čitanja: Mih 5,1-4a; Ps 80,2ac i 3b.15-16.18-19; Heb 10,5-10; Lk 1,39-45
Uvodne misli: Braćo i sestre, danas slavimo zadnju – 4. nedjelju došašća i Gospodinov dolazak je sve bliže i time se smanjuje naša tjeskoba i neizvjesnost, ali se povećava i pitanje kako ga što bolje dočekati, tj. kako što bolje pripremiti i sebe i bližnje da budemo dostojni za susret sa Spasiteljem svijeta! A kako bismo se što bolje pripravili i bili mirniji da smo učinili najbolje što znamo, moramo sebi najprije posvijestiti sve one trenutke slabosti i nemoći, sve zablude lažnim sigurnostima i raznim požudama. Pokajmo se za sve svoje slabosti i grijehe i okrenimo se Bogu i bližnjemu!
Donedavno se na selu itekako mogla osjetiti solidarnost, kad god je bila potreba. Tako, na primjer, ako je netko pripravljao svadbu, dolazili su susjedi i pomagali. Svatko bi ponešto donio i pomogao koliko je mogao. A tek kada se rodi dijete! Tu su i tete i susjede i prijateljice. Svi se raduju i svi pomažu. I nikoga se nije posebno zvalo da pomogne. Dolazili su bez poziva, jer su znali da je pomoć potrebna.
O jednom takvom dražesnom događaju pripovijeda sv. Luka evanđelist. Anđeo je Mariji bio navijestio da će roditi Isusa i tom je prigodom spomenuo da je njezina rođakinja Elizabeta – gospođa u godinama – u šestom mjesecu trudnoće. Svakoj trudnici treba pomoći, pogotovo starijoj. Marija nije oklijevala. Piše Luka: „U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharjinu kuću i pozdravi Elizabetu.“ Veli Luka da je Marija pohitila, to jest požurila. Možemo zamisliti kako se Elizabeta obradovala. Nije pretpostavljala da bi Marija uopće mogla znati za njezinu trudnoću. I došla je, a da je Elizabeta nije zamolila. Tako je Marija bila na usluzi njoj, starijoj rodilji, sve dok nije rodila. Zlata vrijedi okretna ruka mlade žene u kući!
Mi ne možemo ni zamisliti koliko radosti može čovjek čovjeku prirediti. Koliko – uz malo napora! – čovjek može drugomu pomoći. Evo, na primjer, koliko znači starijim ljudima da im netko donese lijekove iz ljekarne ili potrepštine iz trgovine. I danas ima dobrohotnih susjeda ili udruga koji će starijoj osobi jednostavno pozvoniti na vrata i upitati mogu li nešto pomoći. To je neprocjenjivo. Stvarno, bez pretjerivanja možemo reći da smo mi ipak solidaran narod. Toliko se puta to pokazalo kada se prikupljala pomoć u vrijeme poplave, potresa i drugih nedaća. Pri tome, međutim, ne treba zaboraviti one najbliže s kojima živimo, u našem najbližem okruženju, osobito ne smijemo zaboraviti one najbliže – počevši od vlastite kuće, od vlastite uže i šire obitelji. Važno je i dragocjeno – i prije nego me netko zamoli! – pogledati što mogu učiniti, što miogu pripomoći, pružiti ruku. Čovjek čovjeku može puno radosti učiniti i doslovno uljepšati život i ujedno time samoga sebe oplemeniti, jer dobra djela oplemenjuju onoga koji ih besplatno čini. Zapazimo također da je Marija bila požurila. Veli latinska poslovica: Dvostruko daje tko brzo daje. Dobro je to imati na pameti, osobito ovoga došašća. Kako pjeva ona duhovna pjesma: Božić dolazi! Božić nam je pred vratima. Pozvani smo ne samo u vrijeme Adventa nego svakoga dana činiti djela ljubavi, jer Bog nam svakoga dana dolazi preko drugih! Stoga, neka i drugima dođe preko nas! Amen.
Prema: dr. sc. Zvonko Pažin
Profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu 3