Dragi vjernici! Kao i mnoge naše župe širom Bosne i Hercegovine, i u našoj župi sv. Josipa ovdje u G. Dubici, pripremali smo se za proslavu blagdana sv. Ante pobožnošću 13 utoraka uoči ovoga dragog blagdana našeg omiljenog sveca. Ovih dana, prije nekoliko večeri, bio sam u Tolisi kod Orašja na promociji jedne knjige sa slikovitim naslovom: „Pričam ti priču – Izbor iz usmene književnosti toliškoga kraja“, našega toliškog fratra, profesora dr Zvonke Benkovića. To me potaknulo, ne toliko da reklamiram spomenutu knjigu, nego više zbog toga da bih danas, na trinaesti lipnja, kada se preklapa blagdan ljetnoga sv. Ante ili Antuna Padovanskoga, sa jedanaestom nedjeljom kroz godinu, podijelio s vama, umjesto propovijedi, ovaj naslov Sveti Anto, pronađi me Lidije Domorad, kojeg pronađoh na portalu Vjera i djela, u „Krepost, br. 29“. A i nju je, možda, na ovaj naslov podsjetio prizor na jednoj slici koja prikazuje djevojčicu kako se skriva iza kipa svetog Ante. Kao da se želi s nekim igrati skrivača. A takav se prizor mogao nekoć češće vidjeti u našim svetištima dok je bilo djece! I danas, hvala Bogu imamo mnoga svetišta, pa i svetog Ante, imamo i kipove svetaca i bl. Djevice Marije, ali na žalost, djece nemamo! No, pustimo Lidiju da nam pripovijeda! „Sve je tu. Na svome mjestu. I ljetne vrućine i opojni miris ljiljana i završetak nastavne godine i sv. Antun. Na njegov blagdan obično se sve to poklopi i mnogima je sv. Antun sinonim za ovu specifičnu mješavinu. Ove godine ovom spletu emocija dodajemo i nogometno, crveno-bijelo kockasto „ludilo“ i pun pogodak je među nama. I to bez obzira na rezultat utakmice. Pa ipak, svatko od nas ima neko svoje viđenje i iskustvo svetog Antuna. Kad pogledamo ispod tog šarenila i prigodnog kičeraja koji ide uz blagdan sv. Ante, možda se i iznenadimo što ćemo pronaći. Neki od mojih sugrađana toliko vole sv. Antu u osječkoj Tvrđi pa dok prođu sve štandove, popiju poneku čašu piva i susretnu drage ljude… do crkve niti ne stignu Pohvalno je doista što je tome svojevremeno doskočio drag, nizak tijelom, a velik duhom, franjevac, p. Željko, pa je uveo lijep običaj večernje sv. mise, uočnice, za sve one koji nose ime Ante, Anto, Antun, Antonija, Tonka i ostale inačice ovog lijepog imena. (A ja se pri spomenu ovog p. Željka prisjetih meni vremenski bližeg svećenika, od prije domovinskog rata župnika u Gradačcu – vlč. Ante Burića, zvanog Suljo, koji je na svoj način, u sklopu gradačačkog ljetnog vašara, organizirao proslavu sv. Ante u Gradačcu, tada a pogotovo sada, većinski muslimanskoj čaršiji. Toga se prisjećam baš danas kad će nadbiskup koadjutor mons. Tomo Vukšić posvetiti crkvu sv. Marka u Gradačcu, nekadašnjem središtu općine kojemu je i Tramošnica pripadala!) I nekako cijeli grad Osijek diše s blagdanom svetog Antuna. Neki su toliko revni da na misno slavlje požure u crkvu Našašća svetog Križa već ujutro u 3 sata. I tako redovito su tamo svake godine, bez obzira rade li prvu ili drugu smjenu. Bez obzira je li dijete ove godine maleno i s temperaturom ili je već u pubertetskoj dobi, pa mu izlasci počinju otprilike u vrijeme kad je potrebno krenuti na spavanje, Jedno je sigurno: blagdan svetog Ante uključuje onu misu ujutro u 3 sata. Nedavno susretoh dragu prijateljicu koja mi ispriča: Krenula sam na tu ranu jutarnju misu one godine kada sam hodala sa svojim dečkom. Dečko je bio perspektivan, mlad, ali u Savezu kominista. Došli smo skrivećki na tu misu svetom Anti. Pomalo tajno. Neka nas nitko ne vidi. Tako sam dolazila i nakon udaje, bila su to teška vremena, kaže ona. Dolazila je i kad su njihovi dječaci bili mali pa ih je baka čuvala kod kuće, a dolazili su i onda kada je to dečkima bila avantura i uzbuđenje noćnog ustajanja. Dolazili su i onda kada su se „vremena promijenila“. Bilo je kasno za traženje neke „prikladnije mise“. Navikli su dolaziti na tu misu u 3 ujutro. Prošle godine bila je sva sretna i uzbuđena. Stariji sin se oženio i otišao od kuće. Opet je, kao i inače, bila na misi u 3 sata ujutro s mlađim sinom i mužem. Na kraju mise, netko ju je potapšao po ramenu, okrenula se i rasplakala. Iza nje je stajao njezin sin i njegova supruga. Došli su sv. Anti na misu u 3 ujutro. Ona osjeća kako je uspjela u odgoju svoje djece! Dovela ih je sv. Anti, u 3 ujutro. Pa što je tako zanimljivo u ovome svecu? Kad maknemo sve običaje i navike vezane uz ovaj blagdan, kad pokušamo zaboraviti sve što su nam pobožne bake ispričale o ovom svecu, što li će ostati? Mene oduševljava vidjeti tko se sve okuplja oko ovoga sveca? Osobito na misi u 3 ujutro! Ako je vjerovati onoj: s kim si – takav si. Onda se pitam kakav je taj sveti Antun kada oko sebe okuplja sve. Doslovno sve. I vjernike i one koji za sebe kažu da su ateisti. I rubne kršćane i one koji za sebe kažu kako su pravovjerni. One koji su svake nedjelje u crkvi, pa i na svetog Antu i one koji crkvu vide iznutra samo na blagdan svetog Antuna. One koji se ispovijedaju svakog prvog petka u mjesecu i one koji se ispovijedaju samo na blagdan svetog Antuna svake godine. Sviđa mi se kada ga zazivaju ljudi koji gube stvari. Mole za pronalazak izgubljenih stvari. Naočala, na primjer. Sveti Ante, pomozi mi naći naočale! Sveti Ante, pomozi mi naći ključeve! I dok se ove godine poklapa toliko toga, dok slavimo blagdan svetog Ante, pomolimo se: Za pronalazak. Za izgubljene ljude. Sveti Anto pozi nam naći ljude! (Naše ljude koji su otišli po cijelom svijetu…) Pomozi nam naći izgubljene ljude! Sveti Anto, pronađi i mene! Postoji li molitva svetom Anti za izgubljene ljude? Tko može za sebe sa sigurnošću reći kako nije izgubljen? Eh, pa dok proživljavamo emocije koje se uklapaju u blagdan sv. Ante, zavapimo: Sveti Anto, pronađi meeee!