Poznata istočnjačka priča kaže da je neki čovjek odlučio tražiti sreću. Pedeset je godina putovao tražeći i raspitujući se za nju. Tražio ju je u palačama i kolibama, u znanosti i umjetnosti, u slavi i časti. No, nigdje je nije bilo. Dapače svugdje je nailazio samo na probleme i žalosti, bolesti i nedaće. Konačno ostario i umoran dolazi jednog dana do jednog hrama na kojem je pisalo: «Ovo je jedino mjesto na kojem ne odjekuje plač i ne muči nikakva bol, jer ovdje stanuje sreća.» Sav ozaren požuri staračkim korakom koliko je brže mogao niz stepenice i drhtavom rukom otvori teška drvena vrata. Nemalo se iznenadi kad ispred sebe ugleda ništa drugo nego veliku okruglu dvoranu, a usred nje samo jedan grob.

Ova priča govori o našem zemaljskom životu. A on je prolazan. Iza mnogih su već poodavno veseli trenuci proslave prve pričesti, krizme, dodjele đačke diplome, završenog studija, zaruka, svadbi… Sve je prošlo, a sreće nigdje. Toliko smo možda proputovali i žrtvovali da bismo je sreli, a nje nigdje. Nismo je našli zato što smo je tražili na krivim mjestima. Tražili smo je bez Boga, a ona je od njeg neodvojiva.

O tome govori današnji odlomak evanđelja koji donosi svršetak Isusovog razgovora s Nikodemom. Nikodem se vjerojatno bojao po danu doći Isusu da ga tko ne vidi. Ali svejedno mi i u njemu takvome prepoznajemo čežnju za Ljubavlju, Svjetlom i Istinom – čežnju za Bogom. Iako se bojao, Nikodem je smogao hrabrosti, makar i po noći, tražiti Isusa. I nije odustajao dok ga nije našao. Trajna nam je zadaća tragati za Isusom – i po danju i po noći, i u srahu, nesigurnosti, pandemiji, bolesti. Trajna nam je zadaća htjeti biti Božji. Trajna nam je zadaća posvjedočiti da smo Božji.

I mi se poput Nikodema nerijetko krijemo u svoj mrak da nas nitko ne vidi. Stid nas je u školi, na radnom mjestu, u društvu kazati da postimo, da svaki dan molimo, da smo redoviti na svetoj misi, da pokušavamo živjeti po Božjim zapovijedima. U Švicarskoj gdje živim jednom sam na satu vjeronauka pitao djecu kad se nađu na ručku s drugom djecom prekriže li se. Čudno su me pogledali i zbunjeno odgovorili: “To se ne radi!” A zašto, pitao sam dalje. “Pa, nitko to u školi ne radi, ponavljali su!” Živimo u državi gdje je pred drugima zastarjelo načiniti znak križa, dok istovremeno na zastavi te iste države nema ništa drugo nego veliki križ?”

Ovo je bilo pitanje djeci. Isti odgovor bismo vjerojatno dali i mi odrasli. Kad ravnatelj škole, doma zdravlja ili voditelj općinskog, županijskog ili državnog ureda pozove svećenika na blagoslov, u medijima se odmah podigne velika smije li to činiti ili ne. Najčešće je negativan odgovor, jer kao tamo nije mjesto religiji. Ne ulazim je li taj poziv bio iskren ili samo reklama, nego se pitam u čemu se sastoji sloboda i demokracija o kojoj svi govore, ako se jednoj osobi uskrati pravo na ispovjedanje vjere. Usput rečeno kome taj poziv svećeniku na blagoslov čini štetu?

Očito kad god izabiremu Božju stranu, zlo će se uvijek probuditi. Kad god odlučimo moliti, ustat će stotinu zlih duhova da nas rastresu. Snaga naše vjere ne pokazuje se prvenstveno u tome koliko pobožno molimo, nego koliko smo u svagdašnjici života u različitim prilikama spremni pokazati da nas vjera vodi i ispunjava. Odnosno koliko se mi doista trudimo živjeti po vjeri. U vjeri je normalno pasti, ali nije normalno ne truditi se vjerski živjeti.

U drugoj smo polovici korizme kada naše misle sve više zaokupljaju Kalvarija, križ i Krist na križu. Za manje od tri tjedna slavit ćemo dan Gospodinove muke – Veliki petak, koji u svom obredu sadrži otkrivanje Kristova križa uz riječi: “Evo drvo križa, na kojem je visio Gospodin, spas svijeta!” Obred prepun simbolike. Križ se mora prekriti, jer nam je nažalost pogled na njega postao svakodnevan i običan, gotovo nam ništa više ne govori. Od grube grede i sramotnog koca za zločince, od sredstva spasenja i stabla života, nastao je zlatni nakit oko vrata ili lijepo izrezbareni ukras u našim stanovima.

Što nam znači onaj maleni nakit oko vrata? Skupocjenost i umjetničku vrijednost ili on ipak nama kršćanima govori nešto drugo. Onaj pokriveni križ na Veliki Petak nam želi reći: Pogled na ovo drvo je skupocjen, životno značajan, zacjeljujući i spasonosan, ali ne kao zapis ili mađioničarski trik. Kristov križ i vjera u Raspetoga i Uskrsloga spašavaju nas iz očaja i beznađa, iz blata zla i grijeha.

Toliko puta svatko se od nas nađe u teškoj situaciji. Počesto smo u životnoj ugroženosti; u smrtnoj opasnosti i po tijelo i po dušu. Toliko je trenutaka očaja i bezizlaznosti kad se pitamo: „Ima li te, Bože? Gdje si? Zašto nam sve ovo prepuštaš? Zašto nas ostavljaš same u nevolji?” U takvim trenucima čovjek nije daleko od predaje, u kušnji je da prekine i s Bogom i vjerom i Crkvom. Ovo vrijeme pandemije je upravo takvo.

No, u ovakvim trenucima jasnije no inače odzvanja poziv: “Evo, drvo križa!“ Iz ovakvih situacija izvući će nas pogled na Kristov križ. Ali pogled pun pouzdanja i vjere, ne pogled očaja i sumnje, ne pogled trgovine i cjenkanja. Valja nam se u ovo vrijeme istinski zagledati u križ kako bismo spoznali vrijednost i smisao patnji i nevolja koja sada prolazimo.

Na jednom križu stoji zapisano: “Ovo sam učinio za tebe – a što ti činiš za mene?” Štovanje njegova križa ne Veliki petak je premalo ako se tome ne pridoda štovanje Krista raspetoga u siromasima, bolesnima, u članovima naših obitelji, susjedima, u svakom čovjeku koji je potreban naše pomoći. Korizma je vrijeme čišćenja i osvježenja, vrijeme kad se Božji glas i poziv s križa jasnije čuju. Otvorimo stoga svoje uši i učinimo sve da Kristov govor nama ove korizme ne bude govor gluhima.

Amen.

Fra Branko Radoš