Biti Isusu na raspolaganju

Nedjelja Cvjetnice je dan kada se spominjemo Isusova slavnog ulaska u Jeruzalem nekoliko dana prije nego će podnijeti svoju muku i smrt za spasenje nas grešnika. Gospodinov ulazak u Jeruzalem nije ipak bio stihijski ili slučajan, već je bio ulazak kojeg je on pomno isplanirao u duhu starozavjetnih proročanstava, kako bi skrenuo pozornost onima koji će biti dionici njegova ulaska. Zato je svojim učenicima i dao vrlo jasne upute: „pođite u selo pred vama i odmah ćete naći privezanu magaricu i uz nju magare. Odriješite i dovedite ih k meni. Ako vam tko što rekne, recite: Gospodinu trebaju; i odmah će ih pustiti.“ Njegove upute učenicima višestruko su značajne, kako za razumijevanje njegova mesijanskog poslanja, tako isto i za naš duhovni život. Naime, već je evanđelist Matej uočio da je Isus dao takve upute kako bi se na njemu ispunilo mesijansko proročanstvo iz Knjige proroka Zaharije koji je navijestio da će krotki Kralj, osloboditelj Siona, doći „jašući na magarcu, na magaretu, mladunčetu magaričinu“. A kao što je prorok nagovijestio, tako je Isus ostvario, izabirući magare kao životinju koja nije služila za rat, već je pokazivala veliku krotkost i spremnost strpljivog nošenja bremena života. Jašući na magaretu Isus je naznačio da dolazi u misiji mira, a ne rata, te da njegovo mesijanstvo neće biti oružana revolicija protiv zemaljskih protivnika naroda Izraelova, već mirovna misija kojom će izmiriti svoj narod s Bogom.

Događaj Isusova ulaska u Jeruzalem, a pogotovo način na koji se odvio, višestruko je znakovit. Ne samo da je Isus ispunio mesijansko proroštvo uzlazeći kao kralj mira, već je sve skupa znakovito i za svaku vjerničku dušu koja je danas spriječena, zbog pošasti korona virusa, biti prisutna u zajednici s drugima u ovim obredima, da makar pojedinačno i u duhu  sudjeluje u ovom ulasku. I kao što je onaj domaćin darovao Isusu „prijevoz“: magaricu i magare, nešto slično bismo mu i mi danas trebali staviti na raspolaganje, jer ni u naše društvo ne ulazi Isus bez našeg sudjelovanja. A preobrazba društva i stvarni mir i napredak, ne mogu se dogoditi bez Isusa, koji, da bi ušao, očekuje da mu ustupimo sebe i velikodušno ga unesemo slaveći ga i blagoslivljajući kao svoga Spasitelja!

„Nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom“

Svojevremeno je u Njemačkoj svaki svećenik imao jedan kartončić na kojemu je pisalo:“Pfarrer in Dienst“, što znači: „župnik u službi“. Taj kartončić bi svećenik stavio ispod vjetrobranskog stakla automobila i onda bi mogao parkirati i tamo gdje inače ne bi smio. To je bio znak da je na službi i da ima privilegiju u odnosu na ostale korisnike parkinga.

Kada sam kao kapelan osamdesetih godina bio na službi u Zenici, još u „onom sistemu“, mi svećenici smo isposlovali preko medicinskog osoblja propusnicu s kojom smo mogli autom ući u krug gradske bolnice na Crkvicama i također se parkirati gdje se parkiralo i osoblje bolnice, da bismo mogli podijeliti svete sakramente bolesnicima koji su to tražili. Priznat ćemo da je to lijep osjećaj kad imaš posebne privilegije, jer si, recimo, svećenik, gradonačelnik, policijski službenik, saborski zastupnik, štićena osoba…

Za nas kraćane Isus Krist je utjelovljeni Sin Božji, pravi Bog, neusporediv s bilo kojim drugim čovjekom. A, evo, danas i ovih dana, kada se spominjemo Njegove muke, Crkva rado čita upravo ove dijelove Poslanice sv. Pavla Filipljanima:

„Krist, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“

Time što se Krist ponizio do te mjere da je prihvatio smrt na križu, on nije ništa umanjio svoje dostojanstvo, svoju božansku narav. On je i dalje ostao Božji Sin. Samo nije time mahao, nije isticao svoje dostojanstvo, nije tražio nikakve privilegije. Jasno je: čovjek vrijedi koliko vrijedi i zna koliko zna, bez obzira na to koliko ga ljudi ponižavaju i koliko ga život udara. U logorima drugog svjetskog rata, kao i u logorima minulog rata, čemu i sam mogu posvjedočiti, ljudi su znali da imaju ljudsko dostojanstvo i vrijednost, bez obzira što su u očima svojih mučitelja, a često i onih koji su „radili“ na njihovim razmjenama, bili samo brojke. Nitko nam ne može uzeti naše dostojanstvo, našu svijest da vrijedimo u Božjim očima.

I ako se sad pitamo: što se zbilo nakon što je Isus ponizio samoga sebe, nalazimo odgovor u daljnjem tekstu poslanice: „Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.“ Tako je to u Božjem svijetu. Ne samo da nijedan čovjek ne može pogaziti dostojanstvo drugoga čovjeka, nego, naprotiv, onoga čovjeka koji trpi radi dobra, Bog još više uzdiže i podiže. Tako je, na primjer, blaženi Maksimiljan Kolbe, svećenik, velik baš zato, jer je u Auschwitzu dobrovoljno se javio da on bude ubijen umjesto jednog logoraša, oca obitelji. Slično je i ovih dana jedan stariji svećenik u Italiji, koji je obolio od korona virusa, ustupio respirator koji je bio za njega namijenjen, da se dadne mladiću kojem je također bio nužan, uz riječi: „Ja sam se naživio, a pred njim je život!“ I ubrzo je po tom umro!

Evo, braćo i sestre, upravo tim očima možemo gledati tolike među nama koji se u ovoj strašnoj pandemiji izlažu da bi pomogli drugima. Velik je onaj čovjek koji se ne izdiže iznad drugih, nego drugima služi! Najbolji primjer je Isus Krist, koji je svojom poniznošću pobijedio zlo i svojim uskrsnućem otvorio novu nadu svakom čovjeku dobre volje. Zato ćemo i mi, unatoč tjeskobi koja bi nas htjela zarobiti, i ove godine, pa i na ovaj jedinstven način, slaviti Uskrs kao pobjedu malenih i poniznih!

Amen.