Meditacija uz 24. nedjelju kroz godinu – C – 15. rujna 2019.

/ Bl. Dj. Marija Žalosna – Gospa Žalosna/

I ražali se Gospodin

Braćo i sestre! Vjerujem da smo često imali priliku diviti se ljudima koji humano postupaju, koji imaju razumijevanja i sažaljenja prema onima koji su u potrebi. Pogotovo smo znali ostati zadivljeni kod onih osoba koje tako postupaju pa makar su i po samom svom pozivu određeni humano i pravedno postupati. Tako npr. zadive nas mnogi humanitarni radnici u vrijeme prirodnih katastrofa ili drugih nevolja, zadive nas ljudi na svojim radnim mjestima, u uredima, na šalterima, zadive nas mnogi svećenici koji nas znaju primiti i razumjeti našu situaciju, mnogi liječnici i zdravstveni djelatnici, osobito kad se radi o nekom hitnom slučaju. Tako npr. dovezu mladića koji je teško stradao u prometnoj nesreći. Što se zbilo? Vozio je motocikl bez zaštitne opreme, vozio je dvostruko većom brzinom od dopuštene, bez vozačke dozvole, s trostruko većom dozom alkohola od dopuštene. K tomu moćni otac mu je kupio za rođendan to čudovište od motocikla… U naletu srdžbe čovjek bi pomislio da takve ne treba ni spašavati. Ali, liječnicima to, naravno, ne pada na pamet. Svim se svojim silama bacaju na posao ne bi li hitnom operacijom spasili život unesrećenom, bez obzira što je višestruko sam kriv za svoju nesreću. I da ne nabrajamo nebrojene slučajeve i primjere iz minulog rata kada se ranjeni borac našao u bolnici protivničke – neprijateljske strane. Znam i iz osobnog iskustva mnoge slučajeve kada se prema takvima humano postupalo.

U današnjem prvom čitanju iz knjige Izlaska slušamo o Mojsijevom slučaju i primjeru s narodom kojeg mu je sam Bog povjerio predvodništvo kod izlaska iz egipatskog ropstva. Toliko je (Božjom snagom) uložio u taj narod. Zbog njih je, na Božji poziv, napustio miran i tih obiteljski život u Sinajskoj pustinji i vratio se u Egipat, gdje su tražili njegovu glavu. Zbog svog se naroda sukobio s faraonom, najvećim vladarom svoga vremena. Kad su se istrgli ispod vlasti faraona, Mojsije je vodio svoj narod pustinjom, činio Božjom pomoći za njega i čudesne znakove. I što se događalo? Neprestano je morao slušati njihovo zanovijetanje i prigovaranje kako nisu ni trebali otići iz Egipta gdje su imali hrane na pretek, za razliku od života u pustinji. Reklo bi se da su doista pokazivali da ne zaslužuju oslobođenje iz ropstva, te da nisu vrijedni Obećane zemlje. Međutim, Mojsije se uporno zauzimao kod Boga za svoj narod koji je prema njemu bio toliko puta nezahvalan. I onda slijedi vrhunac njihovih ludosti. Što se zbilo?

Dok je Mojsije bio na Sinaju i primao od Boga Zakon, narod je u podnožju postao nestrpljiv i načinio kip božanstvu koje ih je, kako su sebi umislili, „izvelo“ iz Egipta. Prezreli su i Boga i Mojsija. Rekli bismo današnjim riječnikom: taman j Mojsije na Sinaju „uspješno obavio pregovore“ u korist naroda, a narod tako uzvraća.

Čuli smo kako Bog (očito da iskuša Mojsija) govori upravo onako kako bismo i mi postupili; traži od Mojsija „dopuštenje“ da sav taj nevjerni i nezahvalni narod istrijebi, a da od njega – Mojsija – stvori drugi narod koji će biti vjeran i dostojan Božjih darova.

Sad dobro pratimo što čini Mojsije: zauzima se za njih, iako su mu oni bili priredili toliko besanih noći. Tu se doista vidi veličina jednog čovjeka. Nije uvrijeđen, ne pamti zlo, nego se uvijek trudi pomoći, zacijeliti. Lako je razrušiti. Ne treba imati puno pameti da čovjek bude zlurad, da likuje nad tim što je u pravu. Ali, Božji ljudi, uvijek uporno grade, uvijek iznova vidaju rane zadane u bezumlju i mržnji.

O tome govori i Isus u današnjem evanđelju (Lk 15, 1-32), u nenadmašnoj prispodobi o milosrdnom Ocu ili o mlađem i starijem bratu. Mlađi je brat bio kriv za svoju nesreću. Povrijedio je i svoga oca i cijelu svoju obitelj. I kad mu se to u životu loše vratilo, stariji bi brat htio da tako i ostane. Međutim, otac ne misli tako. Ne gleda na ono što je bilo, nego se raduje novom početku.

Eto, braćo i sestre, kako kaže sv. Pavao; „Ljubav je strpljiva, velikodušna… Svemu se nada, sve podnosi…“ Ljubav „ne gasi stijenja što tek tinja, niti lomi napuknutu trsku“. Ona strpljivo izgrađuje i zacjeljuje. Nikad ne prestaje ljubiti i nadati se. Uvijek daje prednost dobru.

Sada je možda najbolji trenutak da se upitamo: A što ja činim? Otpisujem li olako ljude? I one koji su mi blizu i one daleke? Dižem li ruke od dobra i priklanjam se zlu, pa kažem: „Tako mu i treba!“ Prisjetimo se: Bog „traži  dopuštenje“ da uništi svoj narod ( kao da bi Bog imao manje ljubavi od Mojsija!). Sad vidimo da je Bog zapravo Mojsija samo kušao. On i nas danas kuša i poučava da i mi budemo poput njega, našega Gospodina, koji uvijek iznova oprašta i uvijek iznova daje nam novu prigodu.

Amen