Gledat će onoga koga su proboli
U knjizi proroka Zaharije (1. čitanje), naviješteno je izlijevanje Duha Svetoga na koncu vremena. S patnjom i smrću Kristovom ispunile su se riječi proroka, po kojima će ljudi gledati onoga koga su proboli. Iz probodenog srca Otkupitelja poteći će izvori milosti; svima koji vjeruju u Isusa Krista pripast će spasenje.
Apostol Pavao podsjeća Galaćane u svome pismu na to, da su u Isusu Kristu spašeni. (2. čitanje) Po vjeri i krštenju oni su postali jedno u Kristu. Postojeće razlike su relativizirane. Tako se ispunja Božje obećanje za Abrahamovo potomstvo. Ovaj je bio svijetli uzor na temelju svoje vjerničke pravednosti.
Evanđelje nas izvještava o važnom bistrenju, koje Isus poduzima naspram svojih učenika. Dok ostali ljudi prosuđuju po izgledu i ne mogu izići iz otrcanih fraza, apostoli po Petru svjedoče da je Isus Mesija. Isus ne želi dovesti ljude u zabludu kada je u pitanju njegova osoba, stoga će unaprijed pretkazati svojim učenicima svoju patnju i smrt, ali i svoje uskrsnuće. Put do života s Bogom moguć je samo u predanju iz ljubavi, kako ju Isus ispunja u svojoj žrtvi na križu. Baš zato trebaju učenici nasljedovati Isusa i dnevno uzimati na sebe križ. Tako će upravo pripasti punina života onima koji se predaju u ljubavi. Tko naprotiv gleda samo na sebe i svoje srce zatvara za Boga i bližnjega, ne može steći pravi život.
Kada mi danas slušamo Božju riječ, ona se tiče i nas. Zar se ne može dogoditi i nama kao ljudima o kojima govori prorok Zaharija? Oni gledaju na Probodenoga, dakle na Isusa, koji visi na križu. I u toj unutarnjoj boli nad strašnom patnjom, u kojoj će naricati nad njim i gorko ga oplakivati kao prvenca, pripast će im milost i oproštenje: nad njima će biti izliven duh milosti i milosrđa.
Ili riječi apostola Pavla u Poslanici Galaćanima: zar ne vrijede i za nas? Možda bismo upravo trebali razmisliti, da nas dijele različiti pogledi jedne od drugih, da je svaki u svojoj tvrdnji i svojoj obrani zapleten: jer prije svega smo otkupljeni od Isusa Krista, i u njemu smo postali jedno tijelo, koje je Crkva. Naravno da evanđelje ostaje aktualno, iako poruka o nošenju križa i samoodricanja nikada nije bila popularna. Istinsko predanje iz ljubavi u jedinstvu s Isusom Kristom, Otkupiteljem, moglo bi svijetu dati čovječnije lice. To je praktični put kojeg svaki i svaka može iskušati na sebi. Tko ne želi ništa riskirati, taj ne može ići tim putom. Radi se o cjelovitom zalaganju života u ljubavi prema Kristu i bližnjima.
Iz ljubavi prema životu – našemu životu – Isus je nosio križ i umro na križu. Tko se zalaže potpuno za život, kako vlastiti tako i za život mnogih, koji još nisu došli do života, mora računati s ranama. Prvobitno se uz riječ križ mislilo na mogućnost, da se mora umrijeti kao mučenik. Evanđelist Luka pisao je za zajednicu koja doduše nije bila izložena progonstvu, ali je ipak svakodnevno morala izdržati ukoliko je u svojoj okolini davala svjedočanstvo o Evanđelju. Zato Luka piše, da učenici, dakle kršćani u nasljedovanju Isusa dnevno uzimaju svoj križ na sebe. Tu se ne radi o ljubavi prema križu, nego o ljubavi prema evanđelju. U ljubavi prema Evanđelju a time i prema životu za sve, ima ne samo velikih nego i malih mučeništava, tj. dnevno življena vjernost koja susreće breme života i ne izbjegava ga ili ne bježi od ranjavanja.
Isus ne ide samo pred nama, on također ide s nama. Još više: on nas povezuje. On po svome Duhu postaje u nama poticaj i snaga, da ga slijedimo na njegovom putu. Nasljedovanje je samo u Kristovoj zajednici. To nam se daruje uvijek kad smo okupljeni u njegovo ime, kad njega slušamo i njegovu ljubav podijelimo.
Fra Jozo Župić