Počinjemo Veliki tjedan u  proljeće  kad priroda cvjeta. Danas smo pozvani sjetiti se velike drame koja se dogodila u Jeruzalemu pred dvije tisuće godina. To je drama patnje i smrti Isusa Krista. Naša vjera u toj drami gleda sve drame ljudske povijesti. Isus Krist nije za nas samo najveći i najdraži čovjek, nego je on ujedno Sin Božji koji je postao čovjekom. U njemu je Bog trpio; u njemu je Bog nadvladao moć zla i smrti zasvagda.

Ta drama u Jeruzalemu i njeno razrješenje u uskrsnom događaju je stožer cjelokupne svjetske povijesti. Pozvani smo ne samo sjetiti se toga što se dogodilo u Jeruzalemu, nego se s time sjediniti. Stoga smo najprije blagoslovili palmine i maslinove grančice i u procesiji ušli u crkvu. Učinili smo to svjesno kao da smo tamo bili kad je Isus u jednostavnom simboličkom držanju usred mnoštva ušao u sveti grad Jeruzalem jašući na magaretu, ne sa svojom kraljevskom moću, ali čašćen kao kralj.
Cvjetnica u sebi nosi početak i kraj. Za vrijeme ulaska u Jeruzalem Isus je frenetično pozdravljen kao kralj, ali je njegova sudbina već zapečaćena. Iza poklika “Hosana” uskoro slijedi “Raspni ga” kao što smo to slušali u Muci po Marku.

Isusov put  postaje Križni put. Isusa susreću mračni ali i svijetli likovi. U mračne likove spadaju Juda Iškariotski koji ga je izdao; zjakala koja su bezosjećajna i promatraju kako trpi; podrugljivci koji mu se podruguju i nad njim se smiju; ali i rimski upravitelj Pilat kojemu je samo stalo do vlasti; Petar koji za vrijeme Posljednje večere želi dati svoj život za Isusa, a tada se pokazuje slabić u dvoru velikoga svećenika i zatajuje Isusa; učenici koji nakon što je Isus uhvaćen bježe i ostavljaju Isusa na cjedilu.
U svijetle likove ubrajamo Mariju, majku Isusovu koja zajedno s Ivanom stoji po križem; zaplakane žene koje suosjećaju s Isusom; seljak Šimun iz Sjeverne Afrike koji mu pomaže nositi teški križ; legendarna Veronika koja pruža Isusu rubac  da obriše znoj i svoje krvavo lice.

Nama koji smo slušali  o Isusovoj muci postavlja se pitanje bili bismo i mi tada bili među svijetlim likovima ili bismo bili kao slabići na drugoj strani.

Sjećanje na Isusovu muku potiče nas da mislimo na današnju patnju mnogih ljudi i  čitavih naroda. To sjećanje želi probuditi našu sućut i našu spremnost za pomoć. Također želi u nama raspiriti otpor protiv svake nepravde koju ljudi uvijek iznova nanose  drugim ljudima, jer svi ti patnici na neki način su slika i prilika, ikone trpećega Isusa, Sina Božjega i Sina čovječjega.

Sjećanje na Isusovu patnju konačno je također  poziv koji nas opominje da se okrenemo iz slijepih ulica našega života, iz krivnje i grijeha koje smo natovarili na sebe. U jednoj pjesmi muke Gospodnje pjevamo: “Sva muka, Kriste, tvoja to moje breme bi; to krivnja teška moja, što trpiš, Spase, ti. Sirotan ja sam, Bože, što skrivih muku tu, al´ milost tvoja može oprostit krivnju svu”.

Danas počinje Veliki tjedan. On završava s pogledom na križ i grob Isusov. Naša kršćanska vjera  nam kaže: križ  i grob nisu kraj. Trećega dana nakon Velikoga petka je Uskrs. To znači: bilanca, zaključni račun Isusove povijesti nije smrt i bilanca svjetske povijesti neće biti smrt koja je raširena diljem svijeta. Ovaj proljetni dan i priroda koja posvuda cvjeta mogu nam biti slika i poredba za to. (Fra Jozo Župić)