Nedjeljna misa

23.nedjelja godine A

Kao što Bog kroz Bibliju i po svom sinu Isusu Kristu nerijetko donosi gledanje na svijet i čovjeka suprotno ljudskoj naravi, odnosno sukladno nadnaravnom svijetu, tako i misna čitanja napose evanđelje današnje nedjelje pozivaju na nepopularan odnos prema bližnjima. Riječ je o opominjanju kao obliku odgovornosti za druge ljude i društvo  cjelini, što predstavlja dvostruki napor i napast. Prva napast: čovjek se lako ponese i zanese. Počne sebe smatrati uzorom, sucem, nadmoćnim, pametnijim, dosljednijim… pa onda s visoka i bez imalo tankoćutnosti udara bičem ili mačem, zaboravljajući da je i sam grešnik, podložan slabostima. Poznati su nam, nažalost, ti “savršeni”, “besprijekorni”, neumoljivi i uzdignuti, koji s visoka sude i presuđuju, baš kao sudac u tenisu, ili kao farizeji u Isusovo vrijeme. To su oni koji su prema drugima strogi, a prema sebi blagi, to su oni, kako veli Isus, koji vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli (Mt 23,4). Sačuvaj nas, Bože, takve napasti! Druga je opasnost, da je čovjek svjestan svoje slabosti, pa se onda ne usudi drugoga opomenut, što bi možda i po svojoj službi morao. Možda to ne čini i zbog toga, što bi se onda ta opomena odnosila i na njega samoga, pa tako grijesima drugih ljudi opravdavam i svoje grijehe tješeći se da to loše što ja činim ionako svi drugi čine. Takvima progovara Bog preko proroka u današnjem čitanju: ako grešnika ne pokaram, pa on zbog toga propadne, Bog će njegovu krv tražiti iz naših ruku. Nema odlučnosti ni hrabrosti, pogotovo što misli da od toga ionako neće biti koristi.

Najbolji nam je primjer Isus. On je opominjao tako da pomogne. On je ljubio one koje opominje. Sjetimo se samo žene preljubnice! Sjetimo se Petra! Konačno, on je i život svoj položio za nas grešnike. Zato Isus veli da onoga koji griješi treba prvo opomenuti nasamo (Mt 18, 15-20). To je znak ljubavi i prave brige za dobro naših bližnjih. Pa što onda činiti? Kako da ja, grešnik, opominjem drugoga grešnika, a da ne upadnem u oholost? Evo jednostavnog odgovora: Isus veli: Posluša li te, zadobio si brata. To. U pitanju je brat. Onaj kojega volim i do kojeg mi je stalo. Ako svoga bližnjega gledam kao svoga brata, svoju sestru, ako mi je iskreno do njega stalo, ako ga ljubim kao samoga sebe, kako veli Božja zapovijed, onda mogu u toj ljubavi i opomenuti i kazati. Baš zato što ljubim bližnjega, baš zato što mi je važan, pa i pod cijenu toga da moja opomena bude shvaćena kao izraz moje oholosti. Jednom riječju, trebamo opominjati s onom ljubavlju kojom mati poučava svoje dijete. Radi njega, djeteta, a ne radi sebe. Pavao je svojim vjernicima izrekao mnoge opomene, ali je u isto vrijeme svjestan svojih slabosti i svoje grešnosti. Tako jednom prigodom veli: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja (1 Tim 1,15). Upravo tako. Veliki sveci bili su itekako svjesni svojih slabosti (što si bliži Bogu, to bolje uočavaš vlastitu grešnost!), pa su ipak u Božje ime poticali ljude na obraćenje, kao što je to i Pavao činio, snažno i uporno: Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! (2 Kor 5,20). To je Pavao i mogao, baš zbog toga što ih je silno ljubio. Tako veli vjernicima iz Filipa: Bog mi je doista svjedok koliko žudim za svima vama srcem Isusa Krista! (Fil 1,8). Prava, istinska ljubav mjerilo je svih stvari. Neka nam Gospodin u tome smislu dade razboritosti i dobrote, da jedni drugima budemo na spasenje.