Nedjeljna misao  14.  nedjelja kroz godinu

Isus nas poziva da učimo od Njega. Simpatična je anegdota kad je neki seljak pitao učena čovjeka što je to filozof, kakav je to čovjek. A taj mu je odgovorio: «Vidiš onu rijeku. Kad nju vidi fizičar, on razmišlja kolika je energija te vode, koliko bi tu moglo biti mlinova ili možda kakva električna centrala koja bi proizvodila potrebnu energiju. Kad je vidi kemičar on razmišlja kemijskim elementima od kojih je ona sastavljena. A kad je vidi filozof on se pita ima li tu uopće vode i rijeke, je li to stvarnost ili se to nama samo tako pričinja.». «Pa to nije filozof, to je lud čovjek», završi seljak. Kako ne bi učenjaku bilo jasno ono što je jasno svakom čovjeku?

Za kršćanina je najveći uspjeh, ako stekne sigurnost da ga Bog voli, da mu se uvijek smije obratiti, i onda kad mu sve ide od ruke kao i onda kad je sve pošlo naopako. Najveći je uspjeh kad sebe i svoje dijete odgoji za karakterna čovjeka koji ima plemenito srce. I kad se uči od Onoga koji je svoj život završio prividnim neuspjehom na križu, ali je tako spasio sve ljude i bio beskrajno proslavljen kod nebeskoga Oca.

Isus reče za sebe da je krotka i ponizna srca, a to znači dobrotu. Tko s takvim Isusom dođe u dodir, nalazi spokoj duši svojoj. Dobrota srca osnovna je kvaliteta svakoga kršćanina. Bez nje je nemoguće biti kršćanin. Bez dobrote i nesebičnog prihvaćanja svakog čovjeka, osobito onoga u nevolji, nema Crkve. Dobrota srca uvijek je suvremena i uvijek potrebna. To će uvijek razumjeti upravo mali, obični, skromni ljudi; napuhane veličine svijeta ne će. Zato Isus i slavi nebeskoga Oca što je to dao razumjeti upravo tim malim ljudima a sakrio onim drugima. Doduše, nije to Bog išao od njih sakrivati; njihov je pogled zastrt onim što oni žele vidjeti, a to je vidjeti sebe kao uspješne, ljude od karijere, po svaku cijenu.

Suvremeni svijet je od uspjeha u životu napravio idola. Mora se uspjeti po svaku cijenu, a neuspjeh se smatra najvećim zlom koje nam se može dogoditi. O uspješnima se govori. Čim uspješan čovjek stane doživljavati neuspjehe, odmah biva zaboravljen. Bernhard Shaw reče ironično, ali vrlo pogođeno: «Ima jedan jedini grijeh koje naše društvo nikada ne oprašta, a to je neuspjeh!». Uspješnomu se sve oprašta i sve mu se gleda kroz prste, dok neuspješnomu oproštenja nema. Pri tome nije važno preko kakvih je skandala netko došao do uspjeha, glavno je da je uspio. Nitko ne pita kakav je on čovjek, kakva je osoba, kakav primjer daje drugima. Sva su sredstva dopuštena, samo moraš uspjeti. Zato nam se javni život i pretvara u ogromnu «crnu kroniku», koje su mediji prepuni.

U svakom će gradu ili selu strancu i turistu najprije pokazati kuću u kojoj se rodio, živio i djelovao neki «veliki čovjek», čovjek koji je postigao nešto značajno na bilo kojem području: pismenosti, znanosti, kulture, politike, sporta ili koje druge djelatnosti. A takvih je malo. Zato se o njima najviše govori, jer su oni proslavili svoje mjesto. A jesu li onda svi oni drugi kojima takvo što nije pošlo za rukom «mali ljudi»? Isus danas govori upravo o takvim, malim, jednostavnim ljudima, ljudima koji osjećaju i nose teret života, bolesti, siromaštva, napuštenosti, ali koji imaju otvoreno srce, koji će radije trpjeti siromaštvo nego na nepošten način doći do bogatstva, koji su spremni i nepravdu podnijeti, ali je drugomu ne nanijeti, ljudima umornima od života, ali koji se ne predaju, nego nastavljaju borbu i nerijetko trebaju tuđu pomoć. A takva je većina od nas. Utješno je što upravo za takve Isus ima posebno razumijevanje, dapače hrabri ih i poziva k sebi.

(Katolički tjednik)