Nedjeljna misao
5. vazmena nedjelja
Strepnja, neizvjesnost, nemir, tjeskoba, uplašenost… , sve su to iskustva koja duboko prožimaju naše postojanje. Strepimo pred budućnošću. Tjeskobni smo pred izazovima vremena, napose materijalnim zahtjevima koji ljude doslovno iscrpljuju. Muči nas neizvjesnost oko radnog mjesta. Roditelji su zabrinuti za budućnost svoje djece. Nemir je zahvatio međuljudske i međunarodne odnose. Plašimo se bolesti i nemoći. Strah je očito jedno od osnovnih obilježja čovjekova postojanja. Kuda god se čovjek okrene, čega god se prihvati, teško će se osloboditi straha. Strah pak izaziva nemir i tjeskobu.
S druge strane, ako današnji materijalni standard usporedimo s nekim prošlim vremenima, možemo vrlo lako zaključiti kako danas čovjek ipak živi daleko sigurnije i kvalitetnije. Ima puno veće mogućnosti u planiranju vlastitog životnog puta. Gladi kod nas praktično nema. Nemoćnima i siromašnima se jamči socijalni minimum. Školovanje je dostupno svima, napose mladima koji pokazuju ozbiljnost i ambiciju… Drugi je problem što su ljudska očekivanja daleko veća, što je čovjek manje spreman živjeti u relativnoj nesigurnosti, što je manje požrtvovan i zato manje sposoban podnositi životne izazove koje ne može izbjeći.
Zašto je to tako? Možemo slobodno kazati da materijalno blagostanje, niti bilo koje druge pogodnosti koje vremeniti život čine kvalitetnim, ne pružaju čovjeku dovoljno dobar lijek u njegovoj egzistencijalnoj uplašenosti. Mogu mu samo utoliko pomoći da manje misli na strah, da ga lakše izbjegava tako što lakše pobjegne u određenu iluziju, u zabludu. Čovjek duboko u sebi traži potpunu sigurnost: traži istinu koja mu otvara smisao postojanja, traži put koji ga vodi k istinskom životu. Svjestan je duboko u sebi kako njegove sile i sposobnosti nisu dostatne da bi odgovorile na tu duboku potrebu njegova bića.
Danas nam evanđelje donosi jedan od najsadržajnijih izričaja kojim se Isus samoobjavljuje i kojim nam sugerira potreban odnos što bi ga prema njemu trebali zauzeti njegovi nasljedovatelji. Dio je to njegovog oproštajnog govora u kojem svojim učenicima na vrlo iskren i dirljiv način govori o Ocu, o sebi, o svojoj muci, o odlasku, ali i o ponovnom dolasku… ”Ja sam put, istina i život”, kaže Isus, ”nitko ne dolazi Ocu osim po meni”.
Čovjek je putnik. Njegov život je dugo, naporno i neizvjesno putovanje. Putovanja nose sa sobom izazove i za tijelo i za um. Traže izdržljivost, strpljivost, snalažljivost… Na putu čovjek uvijek treba nekoga tko pozna put, tko je već bio tamo gdje se ide. Odnos koji treba vladati između voditelja i vođenog jest povjerenje. Najsigurniji smo onda kada nam netko kaže: Idi za mnom! Ja znam kamo trebaš ići i ja ću ti pokazati. Isus je došao da nas povede.
Isus je Istina. Isus nam istinu ne daje kao definiciju, kao formulu koju bismo razumjeli, kao nekakav diktat koji bi nam nametao. Istina je kod Isusa ponajprije ponuda prijateljstva. Istina je osoba, on sam. On istinitost svojih riječi ne jamči razumskim argumentima, nego svojom osobom, svojim životom.
Isus je Život. Mi obično mislimo da posjedujemo život u sebi, i da ga samo trebamo održavati. Ako malo bolje razmislimo, uvidjet ćemo da je život ustvari ”nešto” što stvarno ne posjedujemo, nego smo u stalnom naprezanju da ga dohvatimo, da ga sebi prisvojimo. Život je svakako nešto što nam izmiče, što niti shvaćamo, niti njime upravljamo. Kad smo gotovo sigurni da smo ga dohvatili, on nam izmiče. Život je stvarnost koju živimo, ali nekako kao da je stalno moramo od nekud crpsti, uzimati. Tijelo treba zdravlje, emocije trebaju sigurnost, razum treba smislenost. Cijelo naše biće treba život. On od Boga dolazi i u Bogu se nalazi…