Jeste li ikad dobili čestitku onako bez razloga? Nije ti ni rođendan, ni imendan, nije ni Božić, tek onako.
I piše: “Želim ti da imaš ono čega najmanje imaš a to je vrijeme!!!”
Mene je jutros iznenadila i razmišljam, stalno razmišljam: “Ma šta čovjeku u životu znači vrijeme?”
Vrijeme je beskonačno ,i ono je vječnost. A, vječnost možeš doživjeti u jednom trenutku ,u trenutku kome šapneš: “Potraj…”
Postoje sigurno trenuci kad poželiš otkucaje srca spremiti u kofer i konačno krenuti tražiti sebe, tražiti odgovor u ladicama
sjećanja. Koliko pitanja bez odgovora. Koliko pokušaja naći se na pločnicima prošlosti, a nema te.
Postoji trenutak kad pomisliš da više nemaš sne i pokušavaš poneku stvarnost pretvoriti u san ,a nedostižne snove u javu.
I uporno tražiš nešto zaboravljeno na policama djetinjstva, vreće pune uspomena, u srce urezbarenih.
Može li koja riječ vratiti trenutak?
Trenutak kad pobjegne hladnoća, bude ti toplo i pronađeš put prema sjećanju. Prema sjećanju…
Niže se niska bisernih trenutaka. Lagano odmotavaš klupko vremena.
Duša ti sluti dvosmjeran put ka miru. Jedan vodi u bezbrižnost djetinjstva, drugi Bogu. Vodiš dijalog sa samim sobom.
Sjetiš se trenutka kad si bio dotaknut tuđom srećom. Iskrena radost, zajedničko sjećanje, smijeh i poneka suza…
Sjetiš se trenutka susreta s osobom koja u tebi izaziva strah i divljenje.
Sjetiš se trenutka susreta s nekim davno zaboravljenim osmijehom i u njemu suprotnosti radosti i patnje. Sjetiš se…
Sjetiš se jedne umorne prašnjave ceste i trenutka kad si shvatio da kad ništa nisi imao da si imao sve.
I počinješ cijeniti trenutke ,radovati se trenucima a ne planovima.
I dok se raduješ nek u svakom trenutku s tobom bude usrećujući osmijeh Božanskog djeteta a u teškim trenucima utješni pogled
Njegove i naše Majke.