Adventsko vrijeme donosi nam i najveći, najljepši i najnježniji Gospin blagdan. Jer ako lijep i velik blagdan Gospina rođenja, blagdan njezina Imena, blagdan njezina Srca, blagdan njezinih Žalosti, blagdan Bezgrešnog začeća BDM sve nadkriljuje. Danas smo tu da gledamo djevičanski lik, Njezine oči i Njezine ruke. A ona će smijati majčinskom skrbi i majčinskom toplinom i svojim bijelim plaštem ogrnuti i naše duše i naše brige i naše želje, i naše patnje.

Bezgrešna! Što znači ta riječ? Da Mariju nije nikada takla ni sjena grijeha. Ni osobnog grijeha, ni praroditeljskog grijeha! Da se nikada nije trebalo nad njom zabrinuti ni namrštiti lice vječnog Roditelja! Da nitko nije čovječjoj naravi Isusa bio tako sličan, tako bliz kao Ona, Da nikada nije Duh Sveti našao ljepšeg prebivališta od duše Marijine! Možemo li mi to shvatiti s našim ograničenim razumom, s našim slabim duševnim moćima? Ne možemo! Mi tek znamo čega u Marijinoj bezgrešnosti nema. Nema grijeha, ni teškog ni lakog, ali nema ni pogreške, ni veće ni manje, ni svojevoljne, ni nesvojevoljne, nikakve pogreške. Kakva harmonija i kakav red mora vladati u takvoj duši? Kako nam je divna ona duša koja je to blistavo ruho sačuvala kroz čitav život. Kako je divna duša koja je iskrenim kajanjem to ruho primila natrag. Kako je divna duša koja se svojom jakošću vinula do palme mučeništva! Kako je lijepa ona koja se vinula do vrhunca svetosti! Naš život kadgod je vrlo isprekidana crta; crta sa cik- cak linijama. Skače i pada, kao ona na barometarskim tablicama. Ujutru stvorimo najozbiljniju odluku da ćemo se u jednoj stvari kroz dan hrabro držati, a mnogo puta jedva se okrenemo, već je tu prvi poraz. Ili iza ispovijedi tvrdo odlučimo da ćemo kroz tjedan budno bdjeti nad jednom svojom slabosti i paziti, da nas ne zaskoči, a kad tamo, upravo u tom tjednu počinimo još teži prekršaj nego inače. Što sada? Hoćemo li pokunjiti glavu i napuniti malodušjem sve a cijelu kuću mrzovoljom? Izgrizati se i pasti u očaj? Nećemo naravno. Jer iz manjeg zla stvara se veće, truje dušu do korijena, zamračuje razboritost i oslabljuje vezu s Bogom. U ovakvim reakcija ima mnogo ljudskoga i sebičnoga. Takve reakcije dokazuju da je u nas još mnogo malodušnosti. Da zaboravljamo da ništa ne možemo, nismo kadri za jednu vlas se obogatiti, a kamoli svojoj duši nešto napraviti bez Božje milosti. Takve reakcije pokazuju i da nismo ponizni. Da još uvijek držimo do sebe, do svojih odluka, do svojih nastojanja, do svoga rada, a nismo pred Bogom ponizno ispružili i nestalo u svojoj nemoći i bijedi. A ima u takvim našim reakcijama i pogođene taštosti, osjetljivosti i povrijeđene oholosti. Jer kad bismo od svega toga bili slobodni, onda bi nakon našega propusta, pogreške, ili ispada ponizni kleknuli pred Božje noge, priznali svoj grijeh i svoju nemoć, svoju bijedu, molili ga da nam oprosti, da nas digne, da On sve poravna u našoj duši, da On pokrije naše slabosti, da On izbriše tragove naše krivice i da nas prihvati za ruku jer bez Njega ne možemo ništa. Tada bi nova radost ušla u naši dušu, i novi još slađi mir. A dobri Otac bi nam se smiješio još nježnije i toplije. I naš pad, posrtaj, pogreška dobio bi drugo lice. To i ne bi bio pad, ni pogreška, već DOBITAK, BOGATI POKLON IZ OČEVE RUKE koja sve pretvara u dobro, koja iz kamenja pravi kruhove, a grijeh preobrazuje u dobitak. Ali treba biti malen i ponizan i jednostavan da se to shvati i da se to provodi.

Neka nas nauči Ona, koja nije trebala okajavati nijedan svoj pad a ipak je uzor poniznosti. Marija neka nas danas nauči kako biti malen, ponizan i jednostavan. Mir vama!