Ne treba biti pretjerano pametan s obzirom na zaključak da živimo u vremenu brze promjene odn. mijene. Tim više kada se promjena – pri tome mislimo na stalni zahtjev da se ono prijašnje zamijeni novim – stavlja kao trajan ideal i zadaća. Toj se činjenici gotovo sve podređuje. Smijemo li se tomu protiviti, postavlja se pitanje, uzmemo li u obzir svakodnevne životne potrebe u kojima dotrajale stvari mijenjamo novim? Tomu u prilog ide i stara latinska izreka varietas delectat (različitost veseli), u kojoj je sadržana sva istina i ljepota onog novog, drugačijeg, nesvakodnevnog? Da, možemo uzvratiti, različitost s obzirom na svakodnevni život, jest ugodna i poželjna. Čovjek je u tom smislu pozvan svoj život učiniti dinamičnijim, kreativnijim kako s obzirom na svoju vlastitu osobnost, tako i s obzirom na one s kojima živi, odupirući se tako svakoj vrsti monotonije i učmalosti koja zatomljuje. U tom smislu promjena ne samo da veseli nego je i poželjna.

Međutim, osim ovog poželjnog vida očitovanog u zahtjevu za promjenom, redovito smo suočeni i s onim drugim, radikalnijim zahtjevom, koji promjenu želi pod svaku cijenu. Promjena radi same promjene, postala je danas matrica življenja. Promjena i promjenjivost se, danas, najviše očituje u tehnici i svim aspektima informatičko-mobilnih pomagala. Velika je većina ljudi (ne samo u siromašnim već i u visoko-razvijenim zapadnim zemljama) u situaciji da više i može pratiti sve ono što se pojavljuje kao novo u području Audio i TV tehnike, računala, i mobitela. Zapanjujuće je kako je vijek nekog mobilnog telefona svedena tek na koju godinu. On (mobitel) brzo prolazi iz vrlo jednostavnog razloga što ga zamjenjuje drugi, bolji, ‘efektivniji’ model s kojim možemo puno ‘više’, iako nismo niti izdaleka iskoristili sve mogućnosti ono starog kojeg posjedujemo. Ljudi – poglavito mladi – vrlo su podložni ovom trendu stavljajući često vlastite roditelje u vrlo neugodnu situaciju zahtijevanja novog mobilnog telefona ‘do sada od svih najboljeg’ iako im je onaj ‘stari’ od dvije godine sasvim dostatan. Štoviše ovaj novi im zapravo uopće nije niti nužan, s obzirom na njihove potrebe komuniciranja, snimanja itd… Razlog je u velikoj većini slučajeva i više nego bizaran: „ima ga većina prijatelja u razredu, zašto ne bih i ja“. U tom je smislu zanimljiva pojava koju smo ovdje naznačili: radi se o slučajevima kada promjena, u samoj naravi stvari nije niti potrebna niti nužna, međutim, ljudi joj zbog društvene zaraze ipak pribjegavaju.

Problem je tim veći što ova – sada već doslovno – pošast za novim, prodire u sve pore življenja nagrizajući i ono što nazivamo temeljne (tradicionalne) vrijednosti. O čemu se radi? Napast promjene ovdje zadobiva svoje jasno naličje. Često čujemo kako su tradicionalne vrijednosti nadiđene i treba ih zamijeniti novim. Pojmu tradicionalno se pripisuje negativan prizvuk u smislu svojevrsne suprotnosti tj. ‘kočnice’ napretku. To je očito i u banalnoj činjenici da se pojam ‘tradicionalne vrijednosti’ zamjenjuje pojmom ‘moderne vrijednosti’. Jer, ove suvremene tj. moderne prate trendove, dok tradicionalne to ne čine, opće je uvjerenje te su na taj način podložne promjenjivosti. Riječ koja najbolje oslikava ono o čemu govorimo jest pomodarstvo. Isto tako i da ne bi bilo zabune: Moderne vrijednosti ne moraju biti loše same po sebi. Postoje, naime, konstante u samoj modernosti poput demokracije, jednakosti, ljudskih prava itd… Štoviše, te se vrijednosti u svojoj osnovi i ne suprotstavljaju tradicionalnim nego ih – ukoliko su autentične i demokratske – dužno vrednuju poštujući zasebnost i jedinstvenost svake kulture. Ono što mi ovdje podvrgavamo kritici jest površno tumačenje i štoviše uvjerenje po kojem je moderno istovremeno dobro i vrijedno prihvaćanja bez ikakve kritičnosti. Radi se o trendovima (kojima su, ponovimo to još jednom, posebno podložni mladi ljudi), a koji idu ruku pod ruku s općom klimom relativizacije i trivijalizacije svega što je stalno i konstantno.

Vratimo se pojmu Tradicionalno: Ne želeći upasti u drugu krajnost te pojam tradicionalno također prihvaćati ne kritično tj. proglašavajući nešto vrijednim samo zato jer je tradicionalno tj. povijesno, mi ovdje pojam ‘tradicionalne vrijednosti’ uzimamo u onom smislu u kojem vrijednosti nadilaze svako vrijeme i kontekst te koje, samim time, nisu ovisne o trendovima, suvremenim gibanjima i sl… U tom se smislu čini ispravom postavka da oko temeljnih vrijednosti nema dvojbe budući da o njima ovisi dostojanstvo i vrijednost ljudske osobe. Treba li ići dalje od pojma braka i obitelji, da bi postalo jasno ono o čemu govorimo!?

Vrijednost braka i obitelji, odupire se, stoga, svakoj promjeni jer ono dotiče ljudsku osobu i njenu vrijednost u najdubljim aspektima njezine osobnosti. Zbog toga se vrijednosti braka i obitelji, same po sebi, odupiru mijeni i (suvremenim) trendovima. Nikakav protuargument ovomu nije činjenica da danas mnoštvo brakova završava razvodom. Upravo suprotno, budući da baš ta poražavajuća činjenica ima svoje katastrofalne učinke na djecu i mlade koji, rastavom roditelja, proživljavaju teško razdoblje vlastitog života. O samim supružnicima – ženi i muškarcu – da i ne govorimo. Stoga, upravo obitelj uz bračno zajedništvo predstavlja nešto objektivno i stalno, kao malo koja institucija i takva jednostavno treba ostati. Nepromijenjena u svojem tijeku i tumačenju s obzirom na povijesnost.

Zaključimo: Slično kao i u naravnoj potrebi za pozitivnom različitošću, jednako tako postoji i naravna, ljudska potreba za redovitošću i ustaljenošću poglavito kada su u pitanju upravo i već spomenute temeljne vrijednosti. Primjer koji smo ovdje dotaknuli, brak i obitelj kao vrijednosti po sebi, očituje opravdanost te konstatacije iz vrlo jednostavnog razloga što potreba za ljubavlju, zaštitom, prihvaćanjem… pripada redu temeljnih ljudskih potreba i ne može ovisiti o ovim ili onim trendovima ‘ljubavi’ koji su na djelu posebno u suvremenosti. To je činjenica koja nikad ne zastarijeva te koju je potrebno uvijek i iznova isticati.

Piše: Stjepan Radić