Evo me Isuse, opet sam tu i šutim…
Ja izgleda volim voljeti šutke i moja šutnja
nikad ne znači manjak ljubavi.
Osjećam miris koji me nosi tamo negdje daleko
u prostore nestvarne ovom svijetu, a tako stvarne u meni.

Misterij Ljubavi, tajna Istine…
I Ti šutiš.
Tvoja šutnja govori neusporedivo više od silnih priča
onih kojima je svejedno .Ja znam, Ti me voliš, Tebi nije
svejedno.
Da znaš samo koliko sam danas srela očiju a koliko malo
toplih pogleda, koliko usana a tako malo lijepih riječi.
Koliko ušiju ,a toliko malo slušatelja koji čekaju odgovor
kad pitaju „Kako si?“
Ali nije važno, ja sam znala gdje me Ti čekaš.
I neću govoriti, jer nismo mi ti koji govorimo riječi, one govore
o nama, a bar Ti znaš sve o meni, Tebi nisu potrebne moje riječi.
Zato volim šutjeti s Tobom, šutjeti i osjećati lakoću zajedništva.
Samo tu ,pod Tvojim Križem smijem biti dijete i osjećati život
kao dječju igru u kojoj ništa nije ozbiljno osim Ljubavi.
Kako je lijepo biti s Tobom, pod Tvojim Križem.
Kako je lijepo biti s Prijateljem.
Najveća muka za prijateljstvo je odsutnost, daljina.
Zato ne želim biti daleko, želim Ti biti blizu.
Ako me pogledaš da Ti uzvratim osmijehom, a da me voliš
ne moraš mi reći, osjećam to ,jer tu, kraj Tebe ničeg se ne bojim.
Jedino tu, čak ni smrti, jer Tvoja smrt mi govori kako je velika Ljubav.