POZDRAV I POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre, danas slavimo svete apostole Petra i Pavla. Petra kojeg je Krist odabrao da bude stijena na kojoj će sagraditi Crkvu i Pavla, koga je poslao naviještati evanđelje poganima.

Unatoč našim različitostima Krist nas je sve pozvao da stanemo pred njega kao jedno, kao njegova Crkva. Ponizna srca priznajmo sve svoje grijehe, a posebice osuđivanje drugih, i molimo oproštenje kako bismo radosna srca proslavili ova sveta otajstva! – Ispovijedam se …!

PROPOVIJED – HOMILIJA

Braćo i sestre, danas Crkva slavi dvojicu velikih svjedoka vjere, svetog Petra i svetog Pavla. Dva različita čovjeka, dva različita puta koje povezuje ista vjera, ista žarka ljubav prema Kristu, ista spremnost položiti život za Evanđelje. Oni su temeljni stupovi Crkve, ali ne zbog svoje savršenosti, nego zato što su se dali voditi Duhom Svetim.

Na njihov blagdan, u mnogim katedralama čirom katoličkog svijeta, po rukama biskupa Crkva danas zaređuje prezbitere  – nove svećenike katoličke Crkve koji će  postati svećenici Kristovi. Danas oni  ne primaju nešto za sebe, nego postaju dar drugima. Jer, od danas više ne pripadaju sebi, nego pripadaju Kristu i njegovom narodu.

Danas svečano slavimo svetkovinu svetih Petra i Pavla u želji da i nas danas nahrani Riječ Božja,   kao što je hranila njih dvojicu i brojno mnoštvo svjedoka vjere. – U prvom današnjem čitanju vidimo Petra u tamnici. Okovan je lancima, stražari ga čuvaju i čini se kao da je sve izgubljeno. No, Crkva moli, a Bog odgovara na njezine molitve. Anđeo Gospodnji ulazi u tamnicu, svjetlo obasjava mračne zidine, okovi padaju s Petrovih ruku, i on biva oslobođen. To nije samo povijesni događaj. To je duboka duhovna poruka za sve nas danas.

Tamnica nije uvijek i samo građevina. Tamnica može biti i srce čovječje. Svećenik, i svaki vjernik, ako želi biti Kristov, mora biti spreman ući u tamnice ovoga svijeta, u ljudske boli, u izgubljenosti, u grijeh, u depresije, u pitanja bez odgovora. I mora to činiti ne snagom svojih riječi, nego snagom Kristove prisutnosti. Tako, svećenik dok naviješta Radosnu vijest, nije samo onaj koji govori o Bogu. Svećenik je onaj koji je pozvan ljude voditi iz tame prema pravom svjetlu, Isusu Kristu.

Okupljeni, evo, u ovom zajedništvu vjere ne bismo smjeli zaboraviti jedan ključan detalj: Petar nije oslobođen sâm. Molitva Crkve, molitva zajednice Gospodinove bila je uz njega. Tako i svećenici i svi mi, ako ne budemo ljudi molitve, nećemo moći nositi svoj križ. Molitva Crkve nas rađa za novo poslanje. Ona nas izdiže iz svagdašnjega u ono posvećeno. Ne smijemo,dakle, zaboraviti da je molitva temelj našeg djelovanja.  

Zato danas molimo i za sve svećenike da oni prvi budu molitelji, i to molitelji ne zato što im je to dužnost, nego jer je to potreba svećeničkog života. Ona je prvi izvor njihove snage. Jer kada sve utihne, kada ih možda narod ne razumije, kada se plodovi njihovog rada ne vide, kad se pojave neuspjesi, ostaje im samo jedna sigurnost: Bog. On stoji uz njih. On im daje snagu. Jer, oni su pomazanici Gospodnji i Duh je Gospodnji na njima. On je njihova snaga.

U drugom čitanju, sv. Pavao piše gotovo oproštajno pismo svom učeniku Timoteju. „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.“ Pavao zna da je kraj blizu, ali ne tuguje. On je radostan, jer je bio vjeran. I upravo će to, braćo i sestre, biti i naša borba: ostati vjerni svatko u svojoj  službi koja će sigurno imati svoje kušnje, svoje borbe i napasti. Pavao ne govori o uspjesima, o brojkama, o priznanjima, nego o vjernosti. Tako i svećeničko služenje nije kao sprint u trčanju, nego je to duga trka, ponekad i protiv vjetra, s umorom u nogama i srcu. Pavao to naziva „bojem“, duhovnim bojem u kojem svećenik često mora stajati sam, bez priznanja, bez pljeska, ali s pogledom uprtim u Onoga koji ga je pozvao. (To svakako trebamo imati na umu i kod najnovijih promjena – premještaja svećenika, redovnika i redovnica u našim biskupijama, provincijama i zajednicama, sa jedne službe u drugu, iz jednog mjesta u drugo, u tijeku ovoga i početkom slijedećeg mjeseca! I da budemo spremni prihvatiti jedni druge onakve kakvi jesmo –  sa svim manama i vrlinama! I da praštamo jedni drugima!)

U evanđelju Isus pita učenike: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Petar odgovara: „Ti si Krist, Sin Boga živoga.“ U toj izmjeni povjerenja i ispovijedi vjere, rađa se poslanje, i ono Petrovo, i ono svećeničko i poslanje svakoga od nas vjernika.

Evo, braćo i sestre,  sveti Božji narode, danas nam se daruju novi svećenici – pastiri, pozvani da djeluju među vama, da se bez mjere i u potpunom predanju posvete vašem hodu u vjernosti Bogu koji je za nas učinio divna djela. Stoga, ne tražite od njih senzacionalne i blještave geste koje samo izazivaju uzbuđenje, ali nemaju nikakav utjecaj. Umjesto toga, tražite od njih bliskost koja ih čini prijateljima i pouzdanim duhovnicima. Zahtijevajte svećeničko srce sposobno za suosjećanje, spremno da se svaki dan mjeri herojstvom ljubavi. Podržite ih molitvom, utješite ih prijateljstvom, dajte im da osjete toplinu zajedništva koje ima korijene u zajedničkoj Kristovoj ljubavi.

Molimo da nam Majka Isusova, Kraljica apostola i Majka Crkve, bude svima blizu. Nikad je ne napuštajmo! Tražimo svi utočište u njezinom Srcu, osobito kada smo umorni, razočarani i obeshrabreni.

I ne bojmo se! Jer Gospodin je uz nas. On će nas izbaviti od svakoga zla   i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova!

Amen.