Dvanaesta nedjelja kroz godinu C
G. Dubica, 22. lipnja 2025.
Riječ za Tvoju dušu
Braćo i sestre, kada bi se Isus danas samo nakratko pojavio u našoj crkvi i postavio nam pitanje koje je, prema današnjem evanđelju, postavio apostolima: “Tko sam ja za Tebe, Brate i Sestro, koji dolazite svake nedjelje u crkvu slaviti svetu Misu?” – mi bismo bili, po svoj prilici, vrlo zbunjeni. Bili bismo zatečeni… I kada bi On još dodao: “Koje mjesto ste rezervirali za mene u svojemu životu?” – bili bismo još zbunjeniji, jer ne bismo našli Isusa na onom najuzvišenijem mjestu.
Ovo je veliko i prevažno pitanje i važan je naš odgovor, jer bi on trebao biti čin naše duboke i žarke vjere koji proizlazi iz dna naše duše i našega srca.
Jesam li ja to kadar reći i posvjedočiti u svakoj životnoj situaciji, u svakom društvu, bez obzira na cijenu i posljedice? Jesam li spreman svima u lice reći: Isus Krist je moj Bog i moj Spasitelj! Ja sam ga spreman beskompromisno slijediti! Da, Isus je naš božanski Spasitelj, pravi Bog i pravi čovjek, Mesija (Pomazanik) i Otkupitelj svih ljudi, dobri Pastir i moj Osloboditelj – Moj Gospodin i veliki Brat, Jaganjac Božji i izvor života – Svjetlo svijeta i izvor svetosti, vječni kralj i liječnik duše i tijela. Jedini PUT i jedina ISTINA – pravi ŽIVOT I USKRSNUĆE, Istinska radost i savršeni mir – Moje spasenje i vječna sreća. On želi da mu pripadamo čitavim bićem, da ga slijedimo sve do kraja, kao pravi njegovi učenici.
On je došao ispuniti Očev plan ljubavi: izvući sve ljude iz njihove bijede, vratiti im njihovo dostojanstvo i podići ih čak na dostojanstvo djece Božje. On je morao uzeti križ na sebe, uzeti sve naše grijehe i dati Bogu zadovoljštinu za njih umirući u poniženju i velikoj agoniji na križu. Treći dan je slavno uskrsnuo. Tako nas je otkupio i spasio.
Ovo je bila možda rijetka zgoda kad su apostoli bili s Isusom nasamo. Isus ih pita: Vi, eto, dolazite u dodir s narodom, slušate što svijet o meni govori, pa što misli taj svijet tko sam ja? A apostoli mu kazuju: jedni drže da si prorok Ilija, drugi kažu da si prorok Jeremija, neki kažu da si Ivan Krstitelj ili neki od proroka. Onda im Isus veli: Tako misli svijet, a što vi mislite, tko sam ja? Kako biste me vi nazvali? Apostoli su bili iznenađeni da Isus od njih traži da mu kažu što oni misle. Nastupila je mala stanka. Apostoli gledaju jedan drugoga i kao da se pitaju: Što da kažemo? Tada se javlja Petar, koji je očito njihov vođa i izjavljuje:„Ti si Krist – Pomazanik – Sin Boga živoga!“
– Tko je, dakle, za mene Krist? Tko je On za mene osobno? – Možda bismo s Petrom isto priznali: Krist je za mene Mesija, Sin Boga živoga. Tako s Petrom govore milijuni ljudi već 20. stoljeća. Preko dvije milijarde ljudi danas priznaju: Ti si Krist, Sin Boga živoga. Skupa s tim mnoštvom naroda i mi, braćo i sestre, priznajemo Krista kao i Petar: Ti si Krist Sin Boga živoga. Milijuni križeva na crkvama, na kapelicama ili na zidovima kuća i po grobovima dovikuju svijetu i naviještaju što mi držimo o Kristu:Ti si Krist!
Isus iz Nazareta, je čudesna osoba, O je Sin Božji, koga mi nazivamo Kristom. Njega je Bog izabrao, pomazao i nama poslao. O Isusu govorimo trajno iz dana u dan, iz godine u godinu i tako već više od dvije tisuće godina. I upravo taj trajni govor o Njemu jedan je od razloga što je On ušao u naš život i ostaje trajno s nama. Ali nije to jedini razlog i motiv.
Taj se odgovor ne daje samo ustima, iako tu i usta pomažu. Taj se odgovor daje svakidašnjim zalaganjem da se Isus Krist sve više “oblikuje u nama”. Svatko od nas je stavljen uvijek iznova, mogli bismo reći svaki dan, pred isto pitanje koje je Isus postavio svojim učenicima: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” On pita svakoga od nas i očekuje sasvim osobni odgovor. Nije dovoljno ponoviti sa svetim Petrom: “Ti si – i za mene – Krist, Sin Boga živoga!” Naš odgovor trebao bi biti iskren i istinit. A bilo bi također dobro pitati se: tko sam ja za Krista? I što je Krist za mene?
Najprije molimo zajedno sa svetim Pavlom: “To što si u meni počeo, ti izvrši u meni, Gospodine!”
“Ljubio me je – Isus Krist – i sebe predao za mene!” kaže sv. Pavao u svojoj poslanici Galaćanima (Gal 2,20). Sam Isus je to kazao Nikodemu: “Bog je tako ljubio svijet, da je Sina svoga predao da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni!” (Iv 3,16). Isusu je svatko od nas važan. Za svakoga je umro, za svakoga je krv svoju prolio. Na svakoga se čovjeka, pa stoga i na mene odnosi njegova riječ: “Od ove ljubavi nitko nema veće nego da život svoj položi za onoga koga ljubi” (Iv 15,13). Ja sam, dakle, njegov ljubljeni. Kolike li časti i dostojanstva: biti ljubljen od Boga, od Krista Isusa. Velike li zapovijedi: Ljubiti Boga i ljubiti bližnjega!
Veliki hrvatski teolog i propovjednik fra Bonaventura Duda je posvjedočio kako je jednoga dana sam zastao pred tom divnom objavom Božjom i zavapio: “Kriste Isuse, molim te i zaklinjem, izvrši – s obzirom na mene – volju svoga Oca koji me Tebi darovao! Nemoj me izgubiti! Ne dopusti da PROPADNEM”. Isuse, Ti si ljubljeni Sin Božji odvijeka. Ti si moj Spasitelj, Učitelj i Prijatelj! Po Tebi znamo da nam je Bog dobri Otac, da nas ljubi i želi da svi dođemo u raj. Vjerujem “da si radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa!”, uskoro ćemo u Vjerovanju moliti: utjelovio si se, postao čovjekom, za nas trpio, umro i bio pokopan. Ali i uskrsnuo! Opet ćeš doći suditi žive i mrtve: da svi spašenici budu s tobom”u slavi Boga Oca”. Amen
Braćo i sestre, slušajući danas pažljivo ove riječi evanđelja pitamo se: Što znači vjerovati u Isusa Krista?
Vjerovati u Isusa Krista znači prihvatiti njega samoga sa svime što on jest, u sebi i za nas. On je Učitelj i donositelj blage vijesti o životu i to vječnome i neprolaznome kojemu je usmjeren sav naš život.
Živjeti zauvijek – to je poruka Kristova i dar Krista uskrsloga! Tako u Kristu ne saznajemo samo tko je Bog, nego i tko je čovjek. On kaže: “Ja sam Put, Istina i Život!” (Iv 14,6) “Ja sam svjetlost svijeta. (Iv 8,12).
Vjerovati u Isusa Krista znači prihvatiti znakove njegove ljubavi i milosti, prihvatiti svete sakramente, koje je on ustanovio da nam po njima daje udjela u svome božanskome životu i svojoj spasiteljskoj snazi.
Vjerovati u Isusa Krista znači prihvatiti Isusove zahtjeve: Ljubav prema Bogu i prema čovjeku, prihvatiti 10 Božjih zapovijedi …
Vjerovati u Isusa Krista znači vjerovati u uskrsnuće tijela i život vječni!
Vjerovati u Isusa Krista znači prihvatiti njegov oporučni dar – ljubav i poštovanje prema njegovoj i našoj Majci Djevici Mariji.
Vjerovati znači biti dobro poučen i što bolje obaviješten o Isusu Kristu i o njegovom nauku. To znači i opredjeljivati se stalno za njega, za njegovu osobu i za njegov nauk. Treba živjeti od Krista, s Kristom i za Krista.
Pozvani smo svjedočiti da Krist bude sve više poznat! – Da Krist bude sve više priznat!
Da Krist bude sve više moljen! I sve više voljen!
Krist neka bude sve više hvaljen! – Krist neka bude sve više slavljen!
Krist neka bude sve više nasljedovan!
Po Kristu, s Kristom, u Kristu i za Krista!
Isus apostolima, ali i svima nama, tumači kako je nemoguće biti njegov učenik bez prihvaćanja križa, bez odricanja, bez boli, bez praštanja. Hoće li tko za mnom, kaže, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom! (Mk 8, 34).
Put za Isusom i put s Isusom pun je ljepote, pun je radosti, ushićenja i svega onoga što su apostoli dobro osjećali, o čemu su razmišljali i što su doživljavali slijedeći Isusa iz Nazareta. Ali to je i put križa, patnje, umiranja, potpunog poništenja sebe. I sve to da bi se došlo do uskrsnuća, do pobjede, do spasenja. Apostoli su kasnije shvatili nužnost križa. Svi su oni, svaki na svoj način, nosili križ, i svi odreda dali svoj život po mučeničkoj smrti za Krista. Petar, koji se sablažnjavao nad Isusovom riječju, kasnije je i sam umro na križu.
Zapamtimo: ako kršćanin ne svjedoči svoju vjeru u Krista na taj način da pristaje s njim nositi svoj križ, njegova je vjera isprazna. Isus svima nama svojim učenicima jasno poručuje: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj Križ i neka ide za mnom. Tko hoće svoj život spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i Evanđelja, spasit će ga!“ (Mk 8, 34-35).
Odreći se sebe samoga znači ne tražiti sebe i svoje, već radije misliti i živjeti za druge. To znači odreći se svakoga grijeha i svih svojih grješnih prohtjeva i stalno živjeti s Kristom. Uzimati svoj križ svaki dan znači nositi teret drugoga i savjesno živjeti svakoga dana i trenutka kao osvjedočeni vjernik. Takva je vjera živa i djelotvorna.
Čudesno obraćenje poganskoga poglavice
Pripovijeda se među misionarima kako je jedan misionar u Indiji nabavio veliko raspelo i objesio ga na zid u svojoj sobi. Iznenada je došao k njemu poglavica toga mjesta. Poglavica je bio čovjek veoma ugledan, ali je bio poganin od glave do pete. Čuo je nešto o Kristu, o evanđelju i krštenju, ali ga to ni najmanje nije zanimalo.
Kad je stupio u župni ured, odmah mu zape oko za ono veliko raspelo. Stade pred raspelom i poče promatrati Kristove raspete ruke i noge, glavu trnjem okrunjenu i duboku ranu na prsima. Dugo je tako promatrao raspetoga Isusa.
I na kraju upita misionara. A tko ti je ovo? – Sin Božji, odgovori misionar. – Sin Božji, začudi se poglavica. Pa zašto ga Bog nije branio kad mu je Sin? Sad mu poče misionar tumačiti tajnu neshvatljive Božje ljubavi prema nama. Započeo je s onim Isusovim riječima: Bog je tako ljubio svijet da je dao Sina svoga jedinoga. Onda je polako prešao na druge istine svete vjere, govorio mu je o krštenju, ispovijedi, pričesti, uskrsnuću i vječnom životu. I kad je misionar već s poukom bio pri kraju, poglavica je i dalje kao prikovan promatrao raspetoga Spasitelja. I na kraju reče: Oče, sutra ćemo ja i cijela moja obitelj doći k tebi da nam podijeliš sveto krštenje. I njegovo je srce kao i bezbrojna druga srca čulo onaj glas s križa Isusova i nije moglo odoljeti čudesnoj Božjoj ljubavi, koja tolikim svjetlom sja od raspetog Krista.
Stoga i mi danas zavapimo: Isuse, Ti si nam darovao život. Pomozi nam da se i mi iz ljubavi prema tebi darivamo drugima i učinimo ih barem malo sretnijima i radosnijima.
Amen.
Prema: Fra Petar Ljubičić