UVOD I POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre, danas Isus i nas poziva da svoju vjeru pokazujemo svojim životom. Tako ćemo biti njegovi pravi učenici, odnosno, kako on to veli, sol zemlje i svjetlost svijeta. Nažalost, toliko puta naša vjera i naše riječi ne odgovaraju našem životu. Zato ćemo se na početku ove svete mise pokajati za svoje grijehe i propuste, da bismo tako bili dostojni ovih svetih otajstava.

·         Gospodine, za sebe si nas stvorio, sebi slične. Gospodine, smiluj se!

·         Kriste, poučio si nas da se po muci i smrti dolazi do slave uskrsnuća. Kriste, smiluj se!

·         Gospodine, ti nas pozivaš da svojim svakodnevnim životom pokazujemo i ostvarujemo svoju vjeru. Gospodine, smiluj se!

Nema vjere bez djela

Braćo i sestre! Ne kaže li i naša narodna izreka da se prijatelji  u nevolji poznaju?   Složit ćemo se  da je puno važnije što netko čini za nas, negoli što nam govori. Jednako je tako i s našom vjerom. O tome nam sasvim jasno govori sveti Jakov u današnjem drugom čitanju (Jak 2, 14-18).

On veli: Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? I onda iznosi primjer: ako je pred nama netko u potrebi, neće mu pomoći naše lijepe riječi, nego djela milosrđa. Veli: Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: „Hajdete u miru, grijte se i nasitite“, a ne dadnete ono što je potrebno za tijelo, koja korist? Zato, nastavlja dalje Jakov, vjera, ako nema djelâ, mrtva je u sebi.

Sve nam to zvuči posve jasno, ali ako to primijenimo na sebe, onda se nalazimo u nelagodi. Evo. Svi ćemo s ponosom reći da vjerujemo u Boga, da smo katolici. Očituje li se to stvarno u našem životu? U kojoj mjeri vršimo baš sve Božje zapovijedi? Ljubimo li stvarno Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe same? Pa onda, kada iskreno pogledamo u svoju nutrinu, vidimo da u nama ima isuviše zavisti, pa i mržnje, da smo toliko puta lijeni u svojim vjerskim obvezama, da smo skloni dati previše maha svome jeziku, da je u nama premalo poštovanja prema roditeljima i starijima, da smo skloni nečasno voditi poslove, da baš ne poštujemo svetost svoga i tuđega braka, da suviše dajemo maha različitim strastima i ovisnostima. A što onda reći o našim dobrim djelima? Koliko se trudimo vidjeti tuđu potrebu, imati strpljivosti, praštati, pomoći, počevši od svojih najbližih? Koliko se trudimo u molitvi, u redovitom slavljenju euharistije, pa i za vrijeme godišnjeg odmora? Koliko nastojimo svojoj djeci usaditi ponajprije one ljudske i duhovne vrednote? Jednom riječju, u kojoj smo mjeri mi svjedoci Kristova evanđelja? Može li apostol onda i za nas reći da nam je vjera mrtvu u sebi, jer je ne pokazujemo svojim djelima? Ne varajmo se. Ni mi sami ne možemo ocijeniti kolika i kakva je naša vjera u našim srcima. Međutim, naša zauzetost oko dobra, naša dobra djela svjedoče o snazi naše vlastite vjere, baš kao što je to i u našem redovitom životu. Ne kaže uzalud poslovica da se prijatelj u nevolji poznaje, dakle po djelima, onda kad je najpotrebnije. Tako i naša vjera: ako u nevoljama i velikim kušnjama pokažemo stalnost i vjernost Bogu i našim kršćanskim načelima, onda možemo reći da živimo po svojoj vjeri i od svoje vjere. Ta neki su naši velikani i vlastiti život dali za evanđelje.

Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi

Upravo tim putem je išao i Isus. Čuli smo kako su ljudi  bili oduševljeni. Tako su jedni za njega rekli da je Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, a treći da je neki od proroka. Lijepo je to bilo čuti. Prekrasno je to izgledalo kada su ga slavili kao Mesiju i proroka, kada su za njim pohrlili odasvuda, kada su doslovno visjeli o njegovoj riječi. Konačno, Petar svečano izjavljuje da je Isus Krist, to jest, onaj od vijeka iščekivani Mesija-Pomazanik. Međutim, na sve te hvalospjeve Isus govori kako on treba mnogo  pretrpjeti, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Nakon sve slave i proslave, Isus kao ključni trenutak svoga poslanja spominje muku, smrt i uskrsnuće. Poznato nam je: Isus je govorio Božju mudrost. Ta on je vječna Mudrost. Donio nam je Evanđelje, blagu i radosnu vijest spasenja. Nadalje, Isus je činio mnoga čudesa. Pa ipak, vrhunac njegova djela spasenja jest upravo njegova muka i smrt. Tada je svojim djelima – svojom potpunom predanošću pokazao svoju vjernost svome nebeskom Ocu. I baš zbog Njegove predanosti, Bog ga je uskrisio i uzvisio.

Tko hoće biti moj učenik…

Ni za nas nema drugoga puta. Veli nam danas Isus: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Mnogi političari, mnogi alternativni liječnici i kojekakvi iscjelitelji i mudraci ovoga svijeta nude nam blagostanje, nude nam zdravlje i ispunjenje naših želja na ovoj zemlji. Međutim, duboko u sebi znamo da su to samo zavaravajuće reklame. Isus je ovdje jasan: ovdje na zemlji valja nam nositi svoj križ. To je ovozemna stvarnost. Još tvrđe mogu zvučati daljnje Isusove riječi. Veli: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. U očima ovoga svijeta pravi Isusov učenik je veliki gubitnik: ne hrani se moću i slavom ovoga svijeta. On odbacuje ispraznu slavu i hrani se nečim drugim što stvarno može ispuniti njegov život već ovdje na zemlji. Međutim, Isus nam za naše ovozemne nevolje nudi puno više. Kao što je on po muci i smrti prešao u slavu uskrsnuća, tako i nas po našim nevoljama pridružuje svojoj proslavi. Tako Isus na drugom mjestu veli da, istina, trebamo nositi njegov jaram i breme: jaram je moj sladak i breme moje lako (Mt 11,30). Nije, dakle, presudan jaram, teret, breme ili križ koji nosimo i podnosimo. Nije presudna poteškoća, nevolja ili – ljudski govoreći – nesreća koja nas pogađa. Važno je i presudno je s kakvom vjerom nosimo i podnosimo ono što je naše. Jer, tko Božjom snagom podnosi životne nevolje, one za njega uopće nisu strašne, kao što to može izgledati očima ovoga svijeta. U tome slučaju ispunjamo život mirom i radošću. Tako samo očima vjere možemo na primjer razumjeti sv. Pavla koji je bio i zatvaran i kamenovan i šiban, i suđen i pogrđivan i gladan i žedan i beskućnik, a koji ipak sasvim mirno veli: Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima i tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor 12,10). Evo, braćo i sestre i mi često molimo i za mir i za zdravlje i za blagostanje, ali najviše molimo za mir Kristov. Jer, kad smo u njemu, sve imamo.

Amen.