2. nedjelja kroz godinu (B) – homilija

Čitanja: 1Sam 3, 3b-10.19; Ps 40, 2.4ab.7-10; 1Kor 6, 13c-15a.17-20; Iv 1, 35-42

UVOD I POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre, ove druge nedjelje kroz godinu, slušat ćemo u evanđeoskom odlomku sv. Ivana izvješće o susretu prvih učenika s Isusom. To je susret koji se, na određeni način, odvio zaslugom Ivana Krstitelja. Iz jedne sretne prilike upoznavanja rađaju se novi susreti. Ljudi jedni druge pozivaju Isusu i ostaju s njim. Evo, i mi smo danas pozvani tako činiti: susretati se s Isusom, upućivati druge na susret s njim i zajedno ostajati uz njega!

Kao kršćani pozvani smo svjedočiti da smo Kristovi učenici. Stoga se na početku ove sv. mise pokajmo za sve svoje propuste u svjedočenju, odnosno nesvjedočenju, kao i za sva svoja grešna djela kojima smo druge odbijalo od upoznavanja Isusa! Ispovijedam se…!

Propovijed: Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta

Braćo i sestre, Ivan Krstitelj je bio karizmatska osoba, pravi Božji čovjek, ili kako ga nazivaju: posljednji prorok Staroga zavjeta i najavitelj Novoga. Bio je pokornik, isposnik, al  snažnoga glasa. Bio je strog, ispunjen Božjim Duhom. Pozivao je na obraćenje. Za razliku od mnogih starozavjetnih proroka, kojima su se njihovi suvremenici opirali, Ivana su gotovo svi smatrali prorokom. Tako u Markovu evanđelju čitamo: „Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe.“ Grnuli su k njemu puni povjerenja i poštovanja. Da je samo jednu riječ rekao u svoju korist, ljudi bi ga klicanjem proglasili  za Mesiju…

A evo, i prije nego što je susreo Isusa, Ivan govori Židovima: „Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.“ I onda, veli današnje evanđelje, dok je Ivan stajao sa dvojicom svojih učenika, ugledao je Isusa i uskliknuo: „Evo Jaganjca Božjega!“ Ivan bio velik u svom isposništvu. Velik je u silnim duhovnim darovima koje je od Boga imao. Velik je po proročkom duhu koji mu je Bog obilato udijelio. Međutim, rekao bih, Ivan je osobito velik u tome što zna koje je njegovo poslanje i gdje mu je mjesto. Pokazao je na Isusa. Shvatio je i prihvatio da je on tek preteča, tek onaj koji pripravlja narod na Mesiju, na Krista koji dolazi. To je bio njegov put, kao što je bio Stjepanov put da nakon samo jedne izuzetne propovijedi bude kamenovan, kao što je bio Marijin put da bude „neznatna službenica Gospodnja“, i kao što je Josipov put bio da bude tesar i hranitelj…

Ivan je znao kada treba stati, kada treba pustiti druge da nastave Božje djelo. Braćo i sestre, to je veoma važno uočiti. I svakoga od nas Bog ponaosob poziva i za svakoga ima posebno poslanje koje trebamo ostvariti. Znajmo da ne završava svijet s nama. Treba znati prepustiti mjesto mlađima, svojoj djeci, mladim snagama na poslu, tamo gdje sam možda godinama ja bio i važan… Ako sam „svoju trku završio“, nisam odbačen. Ne. Zahvaljujem Bogu za sve dobro koje sam učinio, za sve one dane kada sam bio vjeran pozivu kojeg je Bog imao za mene. Zato se mogu i trebam veseliti svakom razdoblju svoga života: i razigranoj mladosti i stvaralačkoj zrelosti, ali i onoj „trećoj dobi“ u koju polako ulazim ili sam ušao, kao na primjer Blažen i ja. Tako Pavao na koncu svoga života mirno govori: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao…“ A ostalo – ostalo je Božja  briga.

Pođoše za Isusom

Kada su ona dvojica učenika čuli da Ivan za Isusa veli da je Jaganjac Božji, napustili su Ivana i pošli za Isusom. Nije to bilo lako! Moglo se to shvatiti kao da su oni nekako izdali Ivana, ostavili ga sama, a bili su mislili da će cijelo vrijeme biti njegovi učenici. Međutim, i oni su shvatili da je Božji poziv za njih upravo taj da krenu za Isusom. Jedan od te dvojice bio je Andrija, koji je Isusu doveo svoga brata Šimuna kojeg Isus naziva Petar i čini ga Stijenom na kojoj će sagraditi svoju Crkvu.

Važno je i ovo zapaziti. Kada dođe trenutak odlaska, treba otići. Treba biti vjeran svome pozivu koji nam Bog daje. Ali koliko god bilo teško roditeljima, trebaju pustiti djecu da se osamostale. Pustiti ih da odrastu. Da ih ne tretiraju kao da su osnovnoškolske dobi, pa onda žele za njih sve činiti i pomagati im u onome što bi djeca sama trebala i morala činiti. “On treba da raste, a ja da se umanjujem.“ Potrebna nam je ta mudrost roditelja i ta hrabrost djece. Jer, u našem društvu – kao što i sami vidite – ima puno mladih koji više i nisu toliko mladi, a i dalje su neoženjeni i neudane i žive sa svojim roditeljima…  Potrebno je – u molitvi – vidjeti gdje me Bog želi i onda – hrabro krenuti.

Dođite i vidjet ćete

Ona dva učenika su nekako stidljivo krenula za Isusom, pa kad ih je upitao što traže, našli su se u neprilici i kao pitali ga: „Učitelju, gdje stanuješ?“ Došli su, vidjeli i ostali s njime. Evo. Kako se god nama činilo, naš život nije naš izbor i naša stvar. Bog nas je pozvao u život, Bog za nas ima poseban životni poziv. Zato je važno doći i vidjeti – slikovito govoreći – vidjeti gdje Isus stanuje. A na poseban način Isus stanuje u našim molitvama!  A na naj izvrsniji način stanuje Isus u nedjeljnoj svetoj misi. U tome svjetlu trebamo i mi sagledavati svoj život, u tom svetom susretu nalazit ćemo snage za svoj životni put. Isus je u tome realan, ne daje isprazna obećanja. Znamo, on veli: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ Međutim, što god nosili, kakvim god putem išli, bitno je da idemo s Isusom, jer, recimo to na koncu, Isus veli: „Jaram je moj sladak i breme je moje lako.“ Blago onome tko u to povjeruje i po tome živi.

Amen.

Prema: dr. Zvonko Pažin