PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU A
(Iz 55,10-11; Rim 8,18-23; Mt 13,1-23 ili 13,1-9)
Je li Bog zadovoljan s nama?
Uvod u misno slavlje
Braćo i sestre, danas imamo prigodu čuti prvu od 77 Isusovih prispodoba, koje nam donosi sv. Luka u 13. poglavlju svoga evanđelja. Ovu prvu prispodobu Isus je sam protumačio, a druge je tumačio učenicima nasamo ili im je ostavio da ih oni kasnije tumače i iznose onako kako su ih oni razumjeli i čuli. U naše vrijeme kada je i sjeme „modificirano“ ili zatrovano različitim ljudskim utjecajima i izumima, ni Božju riječ nam nije lako izdvojiti, rekli bismo, iz „pljeve“ sadašnjosti. Riječ je Božja stara i uvijek nova. Nova je na novi način na koji je mi razumijevamo i prenosimo, pazeći pri tome da ju ne oskvrnemo ili ne daj Bože, osakatimo. Po njoj čovjek može bit i jest Božje remek djelo, a može postati samo torzo, to jest osakaćen, nedovršen, manjkav. A da bi sjeme urodilo, pa tako i sjeme Božje riječi, za njega mora biti pripravljeno tlo. I naše srce može biti katkada tvrdo kao beton ili zapušteno kao šipražje i trnje, a može biti i lijepa oranica na kojoj sve što posadimo i posijemo urodi stostrukim rodom. Zato je Isus došao na ovu zemlju da s nama i po nama posije dobro sjeme Božje riječi, kako ovaj svijet ne bi išao strmoglavo u propast, nego da donosio plodove za vječnost.
Pokajmo se, stoga, danas za našu nemarnost oko sijanja i primanja Božje riječi!
… Božja riječ kao sjeme
Braćo i sestre, mi često znamo reći da u Božjem vrtu ima svakojakog cvijeća. I po šarenilu boja i cvjetova dražest toga cvijeća postaje sve veća. Ali to ipak brzo zaboravljamo kada trebamo uvažiti ljepotu i drugih, slaveći Boga upravo zbog toga „šarenila“ boja i mirisa. Čuli smo u današnjem 65. psalmu kako nadahnuti sveti pisac nije štedio svoga udivljenja pred Božjim planom i radom kojega poduzima zbog nas i za nas: „Ti, Gospodine, pohodi zemlju i ti je natopi,/obogati nju veoma./ Božja se Rijeka vodama napuni,/ ti pripravi ljudima žito.// Ovako pripremi zemlju: brazde joj natopi,/ grude joj poravna;/ kišom je omekša,/ usjeve joj blagoslovi.// Ti okruni godinu dobrotom svojom,/ plodnost niče za stopama tvojim./ Pustinjski pašnjaci kaplju od obilja,/ brežuljci se pašu radošću.// Livade se kite stadima,/ doline se pokrivaju žitom: svagdje klicanje, pjesma.“
Kažu, kad su pitali nekog mudraca kako znamo je li Bog zadovoljan s nama, on je, zastavši malo rekao: „Kada smo mi zadovoljni s Njim i On je zadovoljan s nama!“ Pa ipak nas kopka to obostrano nezadovoljstvo. Takvo stanje je dobro u toliko u koliko pokazuje da nismo potpuno zanijemili ili nestali pred Bogom, već pokušavamo dubinom duše proniknuti i poput sjemena ostvariti očekivani urod.
Veliki bibličar fra Bonaventura Duda u uvodu svojih nedjeljnih i blagdanskih razmišljanja, pod naslovom Sjeme je riječ Božja, kaže: „Želim da moje riječi utihnu i ušute čim vama – po Duhu – progovori On, Isus, koji svojim učenicima ‘otvara pamet da razumiju Pisma’ (Lk 24,49). Uz to, ovaj bibličar preporučuje čitateljima da sami pronađu biblijske tekstove i da ih čitaju: „Listanje Biblije bit će nov, sveti posao svakoga čitatelja. Istom je tada ona ‘naša’ kada je prepoznajemo pod svojim prstima.“ I tada smo mi „sijači“ Božje riječi. Čitajući je „sadimo“ je i „sijemo“u svoje srce, a stara je izreka da iz obilja srca usta govore. Posijana Božja riječ u naše srce izniknut će tamo gdje mi budemo cvjetali. Tada će Bog biti zadovoljan s nama.
Ratar nije ratnik
Mi nešto stariji sjećamo se da su naši stari nedjeljom, još za rana, običavali obići njive i nadgledati usjeve. Ujedno su tako Bogu zahvaljivali i divili se „plodovima svojih ruku“. Usput su razgovarali sa svojim bližnjima i stvarali planove što bi još i kako bi još trebalo nešto učiniti. Ako bi naišlo kakvo nevrijeme škropili bi blagoslovljenom vodom i molili od Boga zaštitu. Puno su više držali do Blagoslova polja. Nisu govorili ono što mnogi danas znaju reći, pa i svećenike na to nagovoriti: „Dovoljno je, ujače, samo na jednu stranu izreći blagoslov križem, jednom svijećom, sa tri svijeće i svetom vodom, a ne na sve četiri strane svijeta ponavljati isto!“ A na blagoslov polja pozivali bi rodbinu i prijatelje da zajedno od Boga mole blagoslov i zaštitu te poslije svečano blaguju za stolom, spremno uzvraćajući pohod kada bude kod njih „blagoslov“. Posebno snažni zazivi Od munje, grada i zla vremena i Od kuge, glada i rata, uz jednu i tri svijeće, bio je siguran znak Božje zaštite i očuvanja. Tada nije bilo „bogozaborava“ kako u svojoj knjizi aludira jedan istaknuti teolog (Frano Prcela). Nije u to vrijeme bilo ni „kravljeg ludila“, ni bruceloze, ni svinjske afričke ni ptičje gripe. Božja zaštita je sve obuhvaćala, a ljudski rad prožet i oplemenjen vjerom, nadom i ljubavlju donosio je dovoljan urod. Tu vrlinu starih ratara doživio je i Bl. Alojzije Stepinac kad je rekao da bi osim duhovnoga poziva uvijek izabrao jedino poljodjelski rad. Znao je da ratari nisu ratnici, već su jedni drugima pomagali u svim poslovima, družeći se kroz pjesmu i molitvu nastavljali uređivati ovaj prelijepo stvoreni svijet. Ali pohlepom industrijalizacije sve je više nestajao izvorno nepatvoreni ljudski i kršćanski duh, ostavljajući iza sebe zadah nečovječnosti i neprirodnosti. Sjeme je sve više prestajalo i prestaje biti izvorno zdravo, pretvarajući se u skupi proizvod samoubilačke civilizacije. Zato nam danas ova Božja riječ koju smo čuli odjekuje još jače i snažnije i kao da hoće sasjeći u nama svu napast koja nas dovodi u neprirodan položaj, ne samo života na zemlji, već i života u vječnosti, jer kako sijemo tako ćemo i žeti, veli Sv. Pavao u poslanici Galaćanima: „Tko što sije to će i žeti“. Ako je prije bila istina da „nema kruha bez motike“, danas ne samo da je obratno, nego je postalo bogohulno da uopće nema života ovdje u Bosni i Hercegovini pa i u Hrvatskoj. Danas se misli ne samo da nema ovdje „kruha s motikom“, nego da ga nema nikako. Prije su mladi bježali sa sela, a sada bježe i iz gradova. Međutim, od dobra se ne bježi i nikad se bez tuge ne napušta vlastiti dom. Zato je mnoge pogodila riječ nadbiskupa Vinka Puljića u propovijedi na uočnicu Rođenja Sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju „da će tamo – oni koji traže kruha nad pogačom izgubiti i svoju vjeru i svoju naciju i svoj zavičaj“. Znamo samo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube (usp. Rim 8,28). A mi vjerujemo da će tako bit i ovaj put. I biskup P. Sudar reče na proslavi 50. obljetnice župe Kulina „da jest čudno i pomalo bogohulno to reći da za nas ovdje nema života, dok drugi u ovoj zemlji vide „obećanu zemlju“. „Tu nešto nije u redu!“, istaknuo je.
A potaknuti iskustvom i ljubavlju naših predaka, smijemo i mi vjerovati da će Bog obilno nagraditi one koji poštuju potoke znoja i krvi svojih predaka i poštuju svetu baštinu pradjedovsku, a onda će On utkati i naše kaplje znoja i truda u svetu povijest iz koje je bistri izvor spasenja došao i k nama. I kao što nas Sv. Pavao i danas opominje „da sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Ili prevedeno na naše bosansko-hercegovačke prilike, kako reče spomenuti Biskup: „Ovdje je lakše vjeru sačuvati, ovdje je lakše i uskrsnuti!“
Amen.
Prema: Marko Zubak: Katolički tjednik