PRVA KORIZMENA NEDJELJA – A
26.VELJAČE 2023.
Stvarati raj bez Boga vodi u pustinju
UVOD: Braćo i sestre, u starini je ova prva nedjelja korizme nosila naziv na latinskom jeziku „In capite ieiunii“, što znači na našem jeziku: „na početku posta“! Jer od današnje nedjelje do svršetka korizmenog posta na Veliki četvrtak ima točno četrdeset dana. A na početku ovog četrdeset dnevnog posta Crkva u evanđelju stavlja pred nas Krista – Isposnika kao uzor savršenog posta. Prihvatiti post znači prihvatiti put Kristov preko poniženja u slavu, preko smrti u život. A to opet znači: prihvatiti od Boga dano oružje za borbu i pobjedu protiv đavla. A to je upravo središnja poruka današnje nedjelje. Priznajmo svoje grijehe i pokajmo se: Ispovijedam se…!
HOMILIJA: U prošlu – Čistu srijedu smo obredom pepeljanja – posipanjem pepela po našim glavama – započeli razdoblje korizme, vrijeme molitve, pokore i posta, te djelotvorne ljubavi. Ovo je milosno vrijeme pogodno za obraćenje i obnovu. U ovom ćemo vremenu zasigurno i mi intenzivnije raditi na pripremi svoga uma i srca za slavljenje središnjeg otajstva naše vjere, za slavljenje Kristova uskrsnuća. A kada su veće milosti, kažu da su veće i kušnje i napasti. Stoga, unatoč našim različitim duhovnim nastojanjima koja ćemo poduzimati kroz korizmu, vjerujem da nećemo biti lišeni đavolskih napasti koje će nastojati izazivati i kušati našu vjeru. Baš onako kako su bili kušani i naši praroditelji Adam i Eva. Baš onako kako je bio kušan i sam naš Spasitelj Isus Krist. I stoga nas liturgija Crkve već danas, kada se nalazimo na samom početku korizmenoga vremena, dok su naše odluke i želje da budemo bolji vjernici još uvijek iznimno čvrste te djeluju nepokolebljivo, želi upozoriti na trenutke napasti i kušnji, te nas pozvati da im ustrajno odolijevamo.
Kako rekosmo, današnja nam čitanja donose dva različita načina odgovora na đavolska iskušenja. Prvo nam čitanje oslikava dobro poznatu situaciju Adama i Eve. Oni se nalaze u vrtu u Edenu, okruženi su svakovrsnim stablima s ukusnim plodovima, kao i stablom spoznaje dobra i zla. Sa svakoga stabla smiju ubirati plodove, osim s jednoga, ovoga zadnjeg spomenutog. No, zmija ih izaziva, nudi im da budu kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo, hrabri ih da neće umrijeti ako budu jeli sa zabranjenog stabla te upravo pod tim izazovima njih dvoje padaju. Adam i Eva žele biti bogovi, žele se hraniti samo zemaljskim kruhom, te iako žive u obilju plodova edenskoga vrta, to im nije bilo dovoljno te traže još nešto više. Hoće blagovati plodove i s onoga jedinoga zabranjenog stabla! I na koncu, kada su uzeli to „nešto više“, kada su sebi prisvojili i ono što im ne pripada, nisu se osjećali sretno ni sretni,, nego upravo suprotno. Shvatili su da su goli, da su prazni, da nemaju ništa. Gomilanje, dakle, posebno neka nečista i nečasna gomilanja, ne vode punini, nego praznini. U konačnici, znademo dobro da novcem možemo kupiti kuću, ali ne i dom; novcem možemo kupiti sat, ali ne i vrijeme. Možemo kupiti krevet, ali ne i san; možemo kupiti hranu, ali ne i apetit. Možemo platiti doktora – liječnika, ali ne i zdravlje; možemo uplatiti životno osiguranje, ali ne i sigurnost. A upravo na tom iskušenju gomilanja bogatstva, često pri tome ne birajući sredstva ni metode, tako često svi mi padamo. Draže nam je živjeti samo od kruha zemaljskoga, nego li živjeti slušajući i primjenjujući Božju riječ u svojim životima. Radije se klanjamo i služimo različitim suvremenim bogovima, nego li Bogu jedinom. I zato nam Isusov primjer odgovara na tri kušnje o kojima slušamo u današnjem evanđeoskom odlomku, svjedoči o postojanosti i neslomljivosti vjere. I Isusa kojega je Duh odveo u pustinju, gdje je poduzeo četrdestdnevni strogi post, nakon što je napokon ogladnio, također kuša đavao. Ne biva poput Adame i Eve kušan u trenucima obilja i sitosti, nego upravo suprotno – u trenucima dok se nalazi u pustinji i dok gladuje. I unatoč težini situacije u kojoj se nalazi, Krist ostaje vjeran svome Nebeskom Ocu, svjestan da se njemu jedinome treba klanjati i služiti, jer ne živimo samo od kruha zemaljskoga i za kruh, nego od svake riječi što izlazi iz njegovih usta.
Evo, braćo i sestre, dok započinjemo naš korizmeni hod prema vazmenim otajstvima, te dok su naše korizmene odluke još postojane i čvrste, promatrajući Kristov primjer nadahnjujemo se i mi za naše unutarnje borbe protiv različitih iskušenja na koja će nas đavao nagnati kroz ovo vrijeme. Dopustimo da i nas u našem životu vodi Duh. Možda i nas ove korizme Duh odvede u neku pustinju – na neko lijepo, izolirano i privilegirano mjesto gdje ćemo imati vremena više i snažnije biti u zajedništvu s Bogom kroz određene duhovne vježbe – kao što ćemo to mi svećenici ovoga kraja imati ovih dana na Plehanu, kao svake godine u ovo vrijeme, Međutim, možda nas Duh odvede i u pustinju praznine zbog određene bolesti i krize, razočaranja i tuge, samoće i padova? I tamo mogu i trebam kao vjernik itekako susresti Boga. Štoviše, možda će mi takva pustinja biti još pogodnije mjesto za susret s Bogom i da odlučim potpuno mu pripadati!
Amen.