Prema: Dr. Zvonko Pažin

13. studenoga 2022.

POZDRAV

Braćo i sestre, nekoliko zadnjih   nedjelja u liturgijskoj godini posvećene su neizbježnom završetku ljudskoga zemaljskog života, posvećene su navještaju vječnoga života za one koji su vjerni i odani Kristovi učenici i nasljedovatelji. Fizičkim očima gledano, smisao ljudskog života je u stjecanju materijalnih dobara i u uspjehu u radu .. Međutim, očima vjere sve je to zanemarivo i manje važno ako smo usmjereni na život s Kristom u vječnosti. A kao pravi vjernici tome bismo jedinome trebali težiti.

POKAJNIČKI ČIN

A nije jednostavno ni lako odolijevati zemaljskim izazovima i baš uvijek ostati vjeran Kristovom evanđelju. Međutim, nije to i nemoguće! Sam Isus je proživio zemaljski život i pokazao nam trnoviti put, ali i nebesku slavu. Evo, sada na početku ove sv. mise, za sve trenutke kada smo više cijenili zemaljsko od nebeskoga i zanemarivali Kristove zapovijedi, iskreno se pokajmo! Ispovijedam se…

POKLIK U KRISTU

–          Gospodine, koji sa svojim vjernima postupaš mirno i s ljubavlju i sabireš nas iz svih naroda, smiluj se..

–          Kriste, koji si nam omogućio vječnu radost ako ti postojano služimo, smiluj se..

–          Gospodine, koji si nam udijelio milost biti u tvojoj blizini i u tebi imati utočište, smiluj se..

Smilovao nam se Svemogući Bog, oprostio nam grijehe naše i priveo nas u život vječni. Amen

HOMILIJA – PROPOVIJED: NE DAJTE SE ZAVESTI

Braćo i sestre, mnogi od vas starijih, a možda i neki od mlađih, ako su čuli od vas,  znaju što je prije pedeset i više godina kod nas  u Bosni, pa onda i u ovim krajevima, značilo otići nekome „na kavu“ ili  popiti kod nekoga u obitelji kavu. Dakle, domaćica bi uzela sirovu kavu koja se onda u posebnoj posudi, zvanoj „šiš“ pržila  na vatri, odnosno na žaru.. Naravno, to je trebalo raditi pažljivo, da kava ne pregori. Zato bi svako malo otvarala vratica na peći, okretala bi vješto dršku šiša među prstima i nakon što otpuhne onaj dim iz šiša, pogledala bi kad povuče poklopac  je li blizu isprženo ili ima još koje zrno da je više ostalo sirovo.  A kada kava nakon toga duljeg postupka bude pržena (eto zašto se govorilo „ispeći kavu“), i kada se dovoljno ohladi, onda se naspe u onaj mali ručni mlin, kojeg smo mi djeca zvali vodenica – i počinje kavu mljeti. Kako cijela  kuća – i ne samo kuća nego i dvorište – zamiriše… Tek onda slijedi kuhanje kave u džezvi i ispijanje koje je znalo trajati i do sat vremena. E, to su bila vremena kad se nije skoro nikamo i nikome žurilo – i to je bio užitak! A danas, ujutro u šalicu kašikom ubacimo instant kavu (onu 2 u 1 ili 3 u 1!) i prelijemo vrelom vodom, s nogu ili u trku ispijemo i odjurimo na posao. Sve skupa traje najviše pet minuta. Tako, vjerojatno, mora biti u ovom modernom vremenu žurbe? A mi smo ga sami sebi učinili takvim! Tako je i sa pripremom hrane za jelo:  žene koje rade koji put će posegnuti za gotovom smrznutom hranom ili juhom iz vrećice… ( koju i ja znam napraviti i to još bolje nego kad bih istresao samo onaj sadržaj iz vrećice, jer kao takav obično bude preslan ili nedovoljno slan i bez dovoljno masti ili drugih dodataka koje juhu čine boljom!). I svi mi , naravno, znamo da to nije ono što bi trebalo biti, ali što se može… Hvala Bogu i na tim instant-pripravcima koji nas spašavaju kada nemamo vremena. Nevolja je međutim u tome, kada ljudi i u puno važnijim stvarima traže instant-rješenja. Pa onda na tržištu susrećemo, između ostaloga, i instant-religiju i instant-duhovnost, od neke tako zvane „čudesne“ slike ili kamena, do nekih (gotovo) magijskih molitava koje bi trebale riješiti sve naše probleme. A što tek reći o astrolozima, pogađačima i tarot-majstorima…?  Svi oni nude brza i jednostavna rješenja. Minuta razgovora kada ih nazovu naivni znatiželjnici košta 5,50 kuna ili maraka, plus PDV…!

A istina je, braćo i sestre, naravno, drugačija. Za sve ono što stvarno vrijedi valja se potruditi, valja se oznojiti, ne može se postići na brzinu. To vrijedi i za dobar objed, i za školovanje, za stjecanje znanja, kvalifikaciju, za sportski trening, za skladan obiteljski život, za prijateljstvo, a osobito onda za odnos s Bogom. Tako je, čuli smo u današnjem evanđelju, jednom zgodom, govoreći o posljednjim danima, i Isus progovorio i poučio nas da se trebamo čuvati prejednostavnih rješenja (Lk 21, 5-19): „Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ‘Ja sam’ i: ‘Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima.“ Mi kršćani želimo, dakle, stajati na čvrstim temeljima. A to je, naravno, Božja riječ, to su Božje zapovijedi, to su sakramenti, to je – moramo posebno naglasiti! – Isusova nedvosmislena riječ: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ Isus govori da neće biti mudro ići širokim, nego uskim putem. To je kao kad treneri govore mladim sportašima da ih čekaju naporni treninzi povezani sa strogo određenim načinom života – bez izlazaka do kasno u noć, bez pića i masnih jela, bez lumpovanja, jer ih čeka važna i odlučujuća utakmica. I ako žele pobijediti, moraju se svih tih pravila pridržavati.

Zato je potrebno i s naše strane strogo voditi računa o tome! I bit će to mudra odluka da se i mi ne damo zavoditi prolaznom modom i instant-rješenjima u svom životu. Valja se potruditi oko samih sebe,  oko vlastite obitelji, valja se truditi da nam savjest ostane mirna, valja ustrajavati u dobru i onda kada ne vidimo brzih rezultata. Ne trebamo biti tjeskobni. Jer, zaključuje Isus: „Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ Amen.