Čitanja: Sir 27,4-7; Ps 92, 2-3. 13-14. 15-16;1Kor 15, 54-58; Lk 6, 39-45
U svojim usporedbama Isus je koji put išao do krajnosti. Tako jednom prigodom, čuli smo malo prije, veli: „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.“ Ovo nam možda izgleda komično, ali je u isto vrijeme tako stvarno i životno: Vidim trun u oku bližnjega, a brvna u svome oku ne vidim! I još žurim da – kao pravednik – pomognem kao „izvaditi trun“ iz tuđeg oka.
Zašto toliko imamo potrebu mjeriti i premjeravati pogreške bližnjega? Zašto nas toliko često privlači crna kronika i emisije koje pred nas iznose prljavo rublje poznatih osoba? Zašto – već od najranije dobi – već od vrtića! – imamo potrebe upirati prstom u onoga koji je u nečem pogriješio? Vjerojatno time uvjeravamo sebe kako smo – u usporedbi s takvima – još jako dobri. Ili u nama stvarno ima one zluradosti…
A stvar bi trebala biti jasna. Pogledajmo: Netko učini stvarno nešto loše; na primjer pod utjecajem alkohola prouzroči prometnu nesreću. I onda ja dižem svoj „pravedni“, a zapravo osuđujući glas, protiv takvih kriminalaca, koje bi, prema našem mišljenju, trebalo zatvoriti na ne znam koliko godina. Međutim, da je to isto počinio netko tko je meni osobito blizak, na primjer moj sin ili moja kći, kako bih reagirao? Ono drugo je još važnije. Trebam prvo pogledati sebe. Ponizno i iskreno. Jesam li uvijek – baš uvijek istinoljubiv? Zar mi se nikad nije dogodilo da prekršim koje pravilo u prometu? Jesam li se uvijek, ali baš uvijek odgovorno odnosio prema društvenoj imovini? Zar mi se nikad nije dogodilo da – barem u nekoj mjeri – širim lažne ili sumnjive vijesti?
Ima jedna mudra kršćanska ustanova, koja se zove ispit savjesti. Na koncu dana čovjek zastane, promatra dan koji je pri koncu i pita se: jesam li ikoga – pa i samoga sebe – u tome danu povrijedio mišlju, riječju, djelom ili propustom? Što je čovjek čestitiji, što je čovjek Bogu bliži, to je više svjestan koliko je slab, nesavršen i grešan. Tako sv. Pavao s punim uvjerenjem piše: „Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja.“ Zato, prije nego što idemo tražiti trun u oku svoga bližnjega, prije nego što posegnemo za kamenom da ga na grešnika bacimo, pogledajmo što imamo u vlastitom oku, pogledajmo koliko smo i sami grešni i nesavršeni. Mudra je ova Isusova riječ i zato bi bilo dobro nad njom zastati.
Ovo je, dakle, pouka i nama danas, osobito nama koji druge poučavamo u vjeri, da budno osluškujemo Božju riječ i čvrsto se držimo Božjih zappvijedi.odnosno da ne postanemo slijepci pored zdravih očiju, jer bi tada po primjeru i grijehu sablazni i mnoge druge za sobom poveli u provaliju.
A putokaz kako prepoznati je li netko na Božjem putu ili nije pokazuje nam Isus u istom ovom evanđelju, a to je da ćemo se svi prepoznati po svojim plodovima. Tako, kaže Isus: dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Isto nas tako opominje da ne gledamo trun u oku brata svoga, a brvna u svom oku ne vidimo.
Riječi su to nad kojima vrijedi svakodnevno razmatrati, a posebno u vrijeme korizme koja je pred nama, jer smo po svojoj grešnoj naravi skloniji gledati i osuđivati grijehe drugih, a manje svoje. Pred nama je, braćo i sestre, ovo milosno vrijeme koje nas poziva na pokoru i obraćenje, a puno ćemo dobra učiniti i svojoj duši ako se budemo čvrsto držali Kristova savjeta pa budemo nastojali oko istinskog vađenja brvna iz svoga srca, a bez zlobnog traženja trunja u drugima.
To je onaj pravi put da ražamo dobrim plodovima i da nas i drugi takvima prepoznaju. Dao Bog da na takav način iz naših usta i iz našega srca izlaze samoi balge riječi i dobra djela, a kao takva da budu poticaj i drugima da traže milosne plodove Božje ljubavi.
Evo, neka nas Gospodin vodi na tom putu kroz cijelo korizmeno vrijeme da ne posustanemo, jer tko ustraje, u svoje će vrijeme brati plodove. Amen.
Prema: dr. sc. Zvonko Pažin
Profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu 3