Kako nam Biblija svjedoči Bog se svojoj neizmjernoj dobroti prema ljudima uvijek milosrdno i velikodušno objavljivao. Istina, objavljivao se na različite načine, sukladno njihovoj sposobnosti da ga prime. I to od govora u svijesti i savjesti, do onog posebnog govora kada se još izričitije objavljuje pojedincima, tražeći od njih da to prenesu narodu. U tom smislu razumijemo ono što napisa pisac Poslanice Hebrejima: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima” (1,1). Bog prvenstveno govori svom izabranom narodu,   poput Noe, ali svoju poruku upućuje i preko drugih – kao preko onog vrača Bileama, tražeći od njega da ne proklinje Izraelce. Osim toga, čak i u Novom zavjetu, u nekoliko situacija, Isus hvali vjeru nekih pojedinaca koji nisu pripadali Božjem narodu (npr. onaj  stotnik iz Kafarnauma, žena Kanaanka, itd.). Njima možemo pribrojiti evo i sveta Tri kralja. Mnogim ljudima se Bog očitovao putem savjesti i u njihovom životnom traženju, čak i u snu, a uz to se objavljivao i po izvanrednim zahvatima koji dosižu svoj vrhunac u Isusu.

Isusova Majka Marija može biti izvrstan sažetak i primjer Božjeg očitovanja, počevši od savjesti, pa sve do onog najuzvišenijeg očitovanja koje kulminira utjelovljenjem i rođenjem Isusa Sina Božjega. Ona koja je živjela pred Gospodinom čisto i neporočno imala je jasnu svijest o njegovoj prisutnosti u svijetu, te isto tako čistu savjest kojom mu je služila. Bila je svjesna da je on stvorio svijet i ljudska bića, te da ljudi imaju utisnute tragove njegove prisutnosti i ljubavi, njegove dobrote i volje, sukladno kojima trebaju živjeti slijedeći ispravnu savjest. To je značilo da je osjećala savjest kao mjesto Božjeg očitovanja i kao njegov dar, a ne kao svoju autonomnu sposobnost. Ali Bog je očitovao svoju volju ne samo putem savjesti, već je putem proroka i svoje izričito objavljene riječi otkrivao još jasnije put kojim je čovjek treba hoditi. I ne samo to, već je otkrivao i svoje buduće planove i otajstva ljudskoj naravi skrivena. To što je bilo poznato prorocima i drugim svetim ljudima kojima je Bog govorio, Marija je vrlo dobro znala i bez prestanka je meditirala. Štoviše, Bog joj je otkrivao svoju volju i svoja otajstva snagom svoga Duha na još očitiji način.

I naposljetku, s obzirom na objavu koja se dogodila po samom Božjem Sinu Isusu Kristu, Marija je imala daleko povlaštenije mjesto nego ijedan drugi čovjek. Otajstvo koje su proroci slutili, ona je primila u naručje i vidjela ga svojim očima. Ono što je drugima bilo u sjeni i izmaglici, ona je motrila očito i otvoreno. Ono što su proroci tek mogli nazreti,  Mariji je darovano cjelovito. Svemogući Bog je njoj, dajući joj svoga jedinorođenoga Sina, povjerio cijeloga sebe, svu svoju ljubav. Ako je ikome od ljudi dao sebe, onda je to na izuzetan način bila Marija kojoj nije bilo uskraćeno ništa. Ako se nekoć objavljivao ocima po prorocima, sada je učinio izuzetan dar onoj koja je postala Majkom njegovu Sinu. Njoj je do kraja izgovorio svoju neizrecivu Riječ koju nitko prije nje nije mogao do kraja izgovoriti. Na taj način su Božje teofanije – objave ljudima dosegnule svoj vrhunac. A time što joj je Bog izgovorio do kraja svoju Riječ, primila je svu objavu, te je snagom Božjom začela, dala mu ljudsku narav i omogućila da bude pravi čovjek. Tako je Marija ponizno prihvatila puninu Bogoobjavljenja, primila u svoje srce Sina Božjega, te ga potom donijela na svijet.

A nakon što je primila Božje objavljenje, Marija postaje prva objaviteljica ovog konačnog zahvata Božjega kada je Bog ‘konačno progovorio po Sinu’, ili kako će Pavao reći da je ‘u punini vremena poslao Sina svoga’. Zato  je njoj povjerena ova bolja i potpunija, konačna objava Božje ljubavi prema svijetu. I kao što se njoj prvoj Bog objavio i dao joj da ga pogleda licem u lice, tako je ona bila prva koja je to Božje Lice pokazala svijetu pokazujući im Sina Božjega. Bog je u njoj pripremio prebivalište svome Sinu, a nju je osposobio svojom milošću da ga prva može pogledati i razmatrati. Sve što je primila kroz Božje očitovanje: milost i ljubav, riječ i obećanja, mir i utjehu, milosrđe i spasenje, sve je velikodušno posredovala drugima. Jer Bog koji se objavljuje i otkriva, očekuje da oni kojima se objavio i svjedoče o njemu.

Zato, braćo i sestre. Marija cijelim svojim životom ne čini ništa drugo, već očituje Boga i njegovu dobrotu i ljubav. Tim više kad primi Krista kao najveći Božji dar, ona upravo njega očituje. Ona ne čuva Isusa samo za sebe, već ga želi pokazati kao onoga tko je ključ čitave ljudske povijesti i povijesti spasenja. Zato nas Evanđelisti izvještaju o tome kako ga je ona pokazala pastirima, ali isto tako im je pričala o tom djetetu da su oni mogli dalje sve ispripovjediti (usp. Lk 2,17). Jednako tako, kako slušamo u današnjem evanđelju,  kada dolaze Mudraci s istoka tražeći novorođenoga židovskog kralja, ugledat će ‘dijete s Marijom, majkom njegovom’ (Mt 2,11), gdje opet s pravom možemo zaključiti da im je ona sve pripovjedila o njemu. Po njoj se, dakle, dogodilo prvo Bogojavljenje – Bogo očitovanje ljudima koji su ga bili voljni primiti. Ne samo dakle  pripadnicima Božjega naroda, već i svim drugim ljudima dobre volje. A ona je svoju zadaću Bogoobjaviteljice vršila u jednostavnosti i radosti, s osjećajem poniznosti i ponosa u isto vrijeme, pa je evo danas i mi zamolimo da Ona i nama   bude bogoobjaviteljica kao što je to bila i Trojici kraljeva. Amen.

Prema: dr. sc. Ivan Bodrožić

Profesor patrologije na KBF-u u Splitu i KBF-u u Zagrebu i urednik stranice patrologija.com