Braćo i sestre, Ovi reci s početka evanđelja sv. Ivana koje smo i danas čuli, jer smo ih ovih božićnih dana već dva puta slušali, prepuni su značenja i toliko su nabijeni vjerom da ih nije jednostavno pročitati i razumjeti na brzinu. Ne smijemo stoga žuriti u razumijevanju tih riječi u svim njihovim nijansama. Riječi Ivanovog Proslova, kako nazivamo ove početne riječi Ivanovog evanđelja, riječi su u koje se prije svega treba uplesti jer nam pružaju jedinstveno svjedočanstvo vjere koje može i treba „zaraziti“ i našu vjeru. Ivan razumije da je u povijesnosti Isusova života sve samo Bog, sva Božja čežnja da komunicira s čovjekom, da sruši svaku iudaljenost između naše malenosti i njegove veličine, te ztako osvijetli našu tamu, čak i tamu koju proživljavamo u ovom vremenskom razdoblju!
U ona, ne tako davna vremena, diktatori su narodu i na ovim prostorima doslovno obećavali „svijetlu budućnost“. Tako su u vremenu jednoumlja – sjećam se jako dobro! – jer sam i sam služio u onoj vojsci, vojnici pjevali: „U tunelu usred mraka sija zvijezda petokraka!“ A koliko može bilo koja zvijezda, a ne samo petokraka, osvijetliti prostor i na otvorenom nebu i za najvedrije noći, slabo bi se itko mogao ogrijati na tom svjetlu! I što god govorili o ovim ili onim sustavima, čovjek nužno traži neku svijetlu točku, nešto što će davati smisao njegovu životu, neku zvijezdu vodilju. A to nije lako pronaći. Čovjek u nekim trenucima može uzeti za svoj ideal obitelj, može uzeti domovinu ili neku ideologiju. Međutim, može uzimati od života i ono najviše što je u njegovoj moći, pa onda birati uvijek ono što je lakše, zabavnije unosnije, što pruža više užitka, ali poznato je dokle ga to može dovesti. Pa onda, pri koncu života ili u nekoj životnoj prekretnici ili nakon neke obiteljske i osobne tragedije, čovjek zastane i ne zna kamo i kako dalje. Kako pronaći svjetlo na životnom putovanju?
A, evo, u nenadmašnom uvodu u svoje evanđelje – u Proslovu – sv. Ivan apostol i evanđelist, govoreći o Isusu Kristu, Božjoj Riječi veli: „Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“ Govori o onoj iskonskoj, vječnoj Božjoj svjetlosti, onoj koja ostaje zauvijek. I nastavlja: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet… onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.“
Uz dužno poštovanje prema tolikim dobronamjernim ljudima koji su – s punim uvjerenjem – govorili svojim sljedbenicima o svijetloj budućnosti, budu li se držali njihova nauka i njihove ideologije, svjedoci smo da ideologije dolaze i prolaze, baš kao što moda dolazi i prolazi. Što god rekli pobornici zdravog načina života, tzv. ekologije, čistoga zraka i ljudskih prava, sve je to od drugotne važnosti. Temeljno je dakle ovo: što nas pokreće, tko ili što daje puni smisao našem životu i našem djelovanju? Apostol Ivan naglašava dvije bitne stvari. Prvo, Bog čovjeka usmjerava i osvjetljuje mu put. Ako čovjek i ne vidi jasno, ako se i sâm ne može domisliti, Božja riječ i Božje zapovijedi dobar su putokaz da bi čovjek svoj život ispunio smislom, jer od Boga je stvoren. Drugo, Bog ljude prosvjetljuje da bi ih već sada učinio svojom posinjenom djecom te da bi to bili i kroz cijelu vječnost. A onda, čovjek koji u sebi ima Božjega Duha, imat će ljubavi prema svakom čovjeku, imat će poštovanja prema svemu stvorenome, znat će čuvati i štititi kako čovjeka, tako i svu prirodu. Iz srca čovječjega izlazi i dobro i zlo, veli Isus. A On je ono istinsko Svjetlo koje je sišlo na zemlju i rasvjetljuje cijeli svijet! Amen.
Profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu 3