Stara godina – Misa zahvalnica Braćo i sestre! Evo, na koncu smo još jedne vremenske, građanske godine. Došli smo skupa na Isusovu euharistijsku gozbu, na ovu sv. misu, gozbu zajedništva i zahvalnosti. Bilo bi dobro večeras zadržati se barem na kratko u šutnji, u tihom prebiranju po prošloj godini, po prošlom životu. Svakako bi bilo potrebno sagledati kako smo uistinu proživjeli 2021. godinu. Jesmo li u cjelini zadovoljni ili nezadovoljni? Imamo li komu i za što zahvaliti? Zahvaliti tako da to ne bude po navici, da mehanički redamo: najprije hvalu Bogu, pa poglavarima, pa roditeljima, i tako dalje i tomu slično; samo radi formalizma. Zahvalnost je usko povezana s poniznošću. A poniznost je jedna od kreposti kojima najviše manipuliraju pojedini vjernici, pa i duhovne osobe i svećenici. Zahvalnost ponekad izostane i zbog toga jer dobra djela koja nam drugi čine, najčešće podrazumijevamo. Smatramo, naime, da su nam drugi dužni činiti dobro. Sjetimo se onoga primjera nezahvalnosti odnosno zahvalnosti iz evanđelja. Nakon što je Isus izliječio deset gubavaca, piše sv. Luka, vratio mu se zahvaliti samo jedan, i to još Samarijanac, odnosno stranac, a devet bližnjih, njegovih sunarodnjaka, nisu nijedan se vratili zahvaliti Isusu (usp. Lk 17,11-19). U toj zgodi važno je također uočiti da Isus pita gdje su ostala devetorica, zašto se oni nisu vratila da “dadnu slavu Bogu”. Isus – a tu se pokazuje temeljna dimenzija zahvalnosti – ne očekuje primarno zahvalu sebi, nego iskazivanje hvale Bogu. Time dolazimo do biti zahvalnosti. Zahvalnost, dakle, niče iz svijesti sveopće darovanosti od Boga, darovanosti da postojimo, da smo Božja stvorenja u njegovom predivnom (iako ranjenom i podijeljenom svijetu). I na drugoj, oprečnoj strani stoji paradoks, zahtjevna i riskantna avantura zahvalnosti u vjeri, naime, zahvala i ljudima koji nas možda ne podnose, koji nas preziru i mrze, koji nas kritiziraju, koji nas ”skandaliziraju u životu”. U svakom slučaju zahvalnost nije završetak nekog odnosa, nego novi i bolji početak; i to upravo iz prvenstvene zahvalnosti Bogu, a ne iz nekog umišljenog i velikodušnoga prikazivanja sebe velikim, kako bi se “zahvaljivalo” prijateljima i neprijateljima s nakanom skupljanja “zasluga” za nebo. Zahvalnost nije nesvjesna, ni naivna duhovna akcija, nego svjesna i slobodna odluka cjelim bićem djelovati za bolje odnose i bolju zajedničku budućnost. Zahvalnost stoga nije okrenuta jedino prema prošlosti, nego, upravo jer je vezana za vjeru i nadu, ona je okrenuta djelovanju iz budućnosti. Veliki teolog Romano Guardini zahvalnost ubraja u važne ljudske kreposti. Smatra između ostaloga da se zahvalan može biti samo nekom određenom, konkretnom, osobnome Ti. Zahvalnost u sebi nema nikakve prisile niti se čini iz puke funkcionalnosti i koristoljublja nego iz slobode i milosti… To znači da na ovoj zemlji ništa nije po sebi razumljivo, sve dolazi iz Božje ruke preko naših bližnjih. Zahvalnost time postaje osnovni izraz vjere, vjere koja je radosna jer može živjeti, jer može činiti dobro. Zahvalnost se ne iscrpljuje u vraćanju nekoga duga, ona nije svediva na korisnost, na onaj česti osjećaj nelagodne ovisnosti koji se razvija između nadređenih i podređenih, moćnih i potrebitih, bogatih i ubogih, kojim su često ozračeni naši formalistički odnosi u obiteljima i zajednicama, odgojnim i crkvenim, poslovnim i političkim strukturama. Uslijed namještene zahvalnosti, uslijed nedostatka zahvalnosti iz čistoga dara postojanja… razvijamo se u ljude koji se olako zahvaljuju ili odvikavaju od zahvala. Ima ljudi koji se pretvaraju u škrtce, jer su sami navikli, ili su ih drugi navikli da su centar svijeta i da sve treba njima biti darovano. S druge srane ima I takvih darivatelja, koji uvijek nešto daruju i ne gledajući ustvari na one koje obdaruju, nego da sebe prikažu boljima nego što jesu. Neki darivaju bez poniznosti da su to što daju i sami “dobili”, i žele dokazati da od drugih “ništa” ne trebaju. Takvi se ponašaju kao “mali” bogovi koji su se tobože odrekli svih želja i ugodnosti, samo da bi uveselili druge, a ne vide koliko su ogrezli u oholosti da ih se veliča zbog namještene darežljivosti. Ustvari, često ne uviđamo da bližnjima pored sebe uskraćujemo temeljni dar, temeljnu zahvalnost – ne nudimo im se bezinteresno, bez darova i kupovanja darovima. Uostalom, zar nam nije drago čuti, ako nam netko kad ga praznih ruku posjetimo, kaže: Ma neka ništa nisi donio/donijela, samo neka si došao/došla? I zar nisu sretni ljudi koji dožive da, mada dvore bolesne, mogu biti dar i blagoslov bližnjima? Kao potvrdu tomu iznijet ću jedan svoj doživljaj iz mladih dana svećeničkog djelovanja, kada sam nakon mlade mise bio na službi u našem franjevačkom samostanu I župi u Gučoj Gori gdje su bila dvojica starih svećenika franjevaca u mirovini i gvardijan i župnik koji je također bio puno stariji od mene. U toku godine dana, koliko sam bio u tom samostanu, umrli su najprije jedan, a onda nakon par mjeseci i drugi stari fratar, koje sam u njihovoj bolesti najčešće ja dvorio, jer mi je i soba bila ne slučajno blizu njihove. Prvome sam neposredno prije njegove smrti ustajao noću i do 3-4 puta i nije mi bilo teško! I nisam nikad osjetio da sam sutra nenaspavan. A drugi je pred smrt odvežen u bolnicu i u bolnici je i umro. Ubrzo nakon njihove smrti u kući – samostanu sam osjetio tako veliki nedostatak i gubitak, kao da su mi bili najrođeniji (mada fratar sa latinskog prevedeno i znači brat!). Ali uz taj veliki nedostatak, ubrzo se osjetio i gubitak blagoslova u funkcioniranju međusobnog zajedništva u samostanu. Braćo i sestre, povratak onoj temeljnoj zahvalnosti pred Bogom sadrži još jedan nezaobilazan moment, a to je praštanje. Kroz proteklu godinu, bili smo sigurno i nezahvalni; bili smo možda i oholi, smatrajući kako smo najvažnije stvari napravili mi sami. Počinili smo i mnogo grijeha, bili smo vjerojatno opaki i zli svojim bližnjima, lagali smo, iskorištavali smo dobrotu drugih, potkradali smo druge, smišljali smo opake naume, nagovarali druge na zlo, propustili smo prilike za dobro… Vjerujemo, međutim, da nam Bog oprašta. Bog je Bog novoga početka, ali tako da se obratimo, da tražimo oproštenje od drugih, da im činimo dobro, ako nam oni čak i ne opraštaju. Dakle, iz zahvalnosti za neumorno Božje praštanje i milosrđe, na koncu ove godine i na početku nove, na početku nove budućnosti, praštajmo jedni drugima. Promijenimo našu uhodanu prirodnu praksu po kojoj je tobože čovjek bez časti ako se ne osveti, a slabić ako oprašta. Isus nas uči i pokazuje posve drukčiji put: zahvalnost i praštanje, izraz su čašćenja Boga i ljubavi prema ljudima. U zahvalnosti i praštanju zaključimo, dakle, I ovu staru godinu! I poželimo jedni drugima sretnu Novu: Neka vam je svima sretna nova godina!

Prema: Dr fra Ivan Šarčević, professor na Franjevačkoj teologiji Sarajevo