Braćo i sestre, kada god netko učini bilo kakvo dobro djelo, to treba znati cijeniti. Bez obzira na moguće prizemne razloge ili recimo na poreznu olakšicu, koju na taj način može iskoristiti. Istinita je ona krilatica: „Dobro je činiti dobro!“ No, s druge strane, valja imati i oko i srce da bismo uočili one siromašne koji daju makar malene darove, ali koji mogu biti znak velike ljubavi i dobrote. Možda će u tom smislu biti okarakterizirana i prošlomjesečna akcija naše Mjesne Crkve, naše Vrhbosanske nadbiskupije, da pomognemo, uz novčanu pomoć  naših župljana sa svih župa naše Nadbiskupije, da sagradimo novu crkvu u mjestu Adea u Ugandi? Možda će i onih naših 2.033,oo konvertibilnih maraka, koje su kroz protekli mjesec skupljene,  biti samo kamičak u toj sakralnoj građevini? Ali kada se nešto s ljubavlju daruje, „zrno po zrno“ postaje pogača, a „kamen po kamen“ postaje palača! Upravo o tome je Isus govorio kada je jednom prilikom sjeo nasuprot hramske riznice i gledao kako su mnogi bogataši ubacivali mnogo. I onda je došla neka siromašna udovica  i ubacila dva novčića. Isus se tada obrati učenicima i kaže: „Ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.“

Braćo i sestre, istinski dar je dar je srca. On izražava ljubav koju imamo prema onome kome ga dajemo. Jeste li doživjeli da vam nekada dijete – jer ste mu osobito dragi – dadne svoju igračku? To je, kaže se, „do neba“ veliko.  Doživjeli ste sigurno – kad ste bili djeca – da vam je baka stisnula u šaku neku sitnicu, možda kocku šećera iz njedara, i još uvijek to pamtite? Doživjeli ste sigurno kako se često roditelj zna više radovati daru, kojeg – iz silne ljubavi – daruje svome djetetu, nego što se samo dijete raduje? A doživjeli ste  sigurno i to da vam netko doslovno pruži pola svoga sendviča? Ja jesam doživio, i to onda kad mi je bilo najpotrebnije, kada sam u životu najviše bio gladan! Konačno, zar nismo  doživjeli da roditelji doslovno daju svome djetetu „sav svoj žitak“, sve što imaju, pa i svoje zdravlje doslovno žrtvuju za svoju djecu. To je ljubav. I svaki dar darovan iz te ljubavi, „do neba“ je velik. O tome Isus govori kada zapaža i ističe dar one siromašne udovice.

Jer ljubav prema bilo kome potrebitom, izraz je onog božanskog u nama. A Bog je prvi Darovatelj, veli Biblija: „Od njegove punine svi mi primismo.“ I zar onda zbog toga ne dugujemo Bogu najveću zahvalnost? Evo u tome se krije i smisao našeg današnjeg   slavlja ovoga Dana naše zahvalnosti Bogu za sva Njegova  dobročinstva. I to ne samo zahvalnosti za plodove zemlje i rada naših ljudskih ruku, nego zahvalnosti za sva njegova dobročinstva. Zbog toga je i naše darivanje od srca dvostruka  radost. Jer konačno sve što imamo, sve  je dar Božji. On oplemenjuje i darivatelja i darovanoga, jer u iskrenom daru čovjek nužno daje (dio) sebe, a koji puta je to „sav svoj žitak“. Upravo je to učinio Isus. Život je svoj položio za nas!

Prošle godine, na općoj audijenciji 30. prosinca, papa Franjo je  poručio: „Nemojmo izostavljati zahvalu! Jer ako smo nositelji zahvalnosti, i svijet postaje bolji; možda samo malo bolji, ali to je upravo onoliko koliko je dovoljno da bi mu se dalo malo nade.“ A po ljubavi, po daru srca, mi postajemo istinski ljudi, postajemo  bogoliki. Stvoreni smo za ono istinsko, ono vječno, ono uzvišeno. A to je ljubav, to je darivanje od srca, to je i naša zahvalnost Bogu! Naš dar ne mora  nužno biti materijalni dar.

Možemo darovati osmijeh, možemo darovati sućut, možemo darovati oprost, blagonaklonost, susretljivost… Samo nas to može ispunjavati istinskim mirom i radošću. Sve drugo je, kako veli sv. Pavao, „mjed što ječi i cimbal koji zveči”. Ljubav je jedina istinska mjera!  Jer, veli Isus: „ Mjerom kojom mjerite, vama će se zauzvrat mjeriti“.

Amen.

Prema: dr. sc. Zvonko Pažin

Profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu 3